Što je gore – odati nekome glavni zaplet romana koji se temelji na postepenoj gradnji napetosti ili otkriti sve one mudre i neobične spoznaje koje su utkane u radnju? Ovo policajsko pitanje možda nije pretjerano kada roman sjajnog nizozemskog pisca, dramatičara i pjesnika Ilje Leonarda Pfeijffera počinje upravo u argentinskom zatvoru. A kao što već možda slutite po senzualnoj naslovnici romana koji se zove „Peachez” i pokazuje golo žensko rame – na stolu su sve velike karte: ljubav, striptiz, online dopisivanje koje oduzima dah i prijeti da će stvarnost prognati u mračni kutak fakulteta te sve nuspojave koje idu s prevelikim osjećajima.
Online vruća romansa
Uostalom, glavni junak romana, stari profesor klasične književnosti koji broji dane do odlaska u mirovinu, do kraja presude ima vremena napisati roman ne bi li se možda obranio, ali i sam shvatio što mu se dogodilo, nije neka velika anomalija. Koliki su se od nas zaljubili u osobu na ekranu koju nikada nisu vidjeli ni čuli, nego su jednostavno krenuli slijediti pravila online Šeherezade, a gutajući i gledajući njezine fascinantne priče nisu imali vremena za frivolne stvari, a ponajmanje se opterećivati nelogičnim detaljima.
A kako priznaje i sam autor na kraju romana, ne bi li se valjda i on obranio jer je ovo ljeto na plaži napravio više hot nego što je izdržljivo opisujući sve vruće detalje ljubavno-erotske veze, stvarnost je često luđa od najveće fikcije pa je tako i on inspiraciju za knjigu pronašao u jednom nevjerojatnom članku New York Timesa o vezi 65-godišnjeg profesora i mlade djevojke i foto-modela u Las Vegasu. Zbog fiktivnog inspektora nećemo odati o kojem je članku riječ da ga ne biste, nestrpljivi kakvi jeste, već sada guglali i upropastili si užitak koji nastaje čitanjem romana.
Ova nevjerojatna priča koja se uistinu dogodila pokrenula je pravi domino-efekt pa su tako nastali članak u New York Timesu te roman „Peachez“, po kojem su nastali kazališna predstava i film. A glavno pitanje glasi – gdje je granica između fikcije i stvarnosti?
Mutne vode ljubavi
No dok se spora pravosudna ekipa u Argentini bavi svim onim logičnim dijelovima koji od točke A vode preko raznih labirinata, posebice onih aerodromskih, do točke Ž, ne bi li kao u svakom krimiću otkrili punu sliku, dotle se Ilja Leonard Pfeijffer pozabavio svim onim mutnim detaljima koji su svojstveni svakoj velikoj ili barem strastvenoj ljubavi. I to na način da je poput kakvog modernog slijepog Homera zaronio sve do starih Rimljana i Grka te pokušao pronaći neke odgovore na pitanja koja nas i dalje muče. Okej, stari Rimljani su u svojim latinskim ljubavnim elegijama onaj neugodan osjećaj zatvorenih vrata koji danas znamo kao ghostanje zvali paraklausitron, no lajtmotiv je preživio tisućljeća.
A jedno od glavnih je – je li ljubav moguća samo uz dobru dozu projekcija, zašto smo skloni povjerovati u neke priče baš zato što su nemoguće i na rubu apsurda i jesu li ljubav i vjera zapravo iz iste obitelji čuda koju je izmislio čovjek? Iako je sličnu teoriju u svojoj knjizi o ljubavi postavio i njemački filozof Richard David Precht, Leonard Pfeiffer ide čak i dalje te tvrdi da ljubav, osim bezuvjetne vjere koja ništa ne propituje, ima i nešto kreativno.
„Katulu je bilo dovoljno izmisliti Lezbiju da mu stihovi pršte od strasti. Propercije je izmaštao Cintiju. Tibul je iznjedrio Deliju. Ovidije je svoju ljubav usmjerio na ženski lik koji je nazvao Korina. Iz njihovih pjesama jasno se pokazuje kako je ljubav stvaralački čin i da eventualni fiktivni elementi u njihovu stvaranju nimalo ne priječe put nagradi u obliku itekako stvarnih osjećaja“, piše Leonard Pfeijffer.
U redu, od velikog pjesnika i romantičara koji se zbog ljubavi prema umjetnosti i intenzivnim osjećajima preselio u Genovu i napisao nekoliko sjajnih romana o životu na jugu – „La Superba“ i „Grand Hotel Europa“ – nismo ni očekivali previše hladnih analiza, a kamoli otriježnjenja koje svako malo preporučuju razni šrinkovi na društvenim mrežama. No ljubav nikada nije ni neće biti trgovina koja sve stavlja na vagu. A kako lijepo kaže Ovidijev stih iz druge knjige Metamorfoza: „Dostojanstvo i ljubav ne slažu se dobro niti borave na istom mjestu.“
Iako, možda nismo očekivali od klasičnog filologa da će tako dobro razjasniti sve one neobične labirinte u glavi na način da biolozi, psiholozi, sociolozi i psihijatri mogu samo sjediti i zapisivati, posebice kada se u njih zapetljaju složeni ljubavni osjećaji i kada nastupi panika jer treba pronaći izlaz, a glavni junak uz to panično boji leta avionom pa se dodatno nakljuka medikamentima. I ne manje bitno – što se može dogoditi kada netko odluči iskoristiti to lutanje bespućima osjećaja ne bi li utržio nešto na osnovi nečije lude ljubavi. No, s druge strane, malo je romana koji će vam tako slikovito opisati što znači onaj drevni stari rimski „Carpe Diem“.
Naslovna fotografija: Canva, press
