Enormna znatiželja i glad prema učenju
Prva stvar koju pomislimo kada netko kaže Lagerfeld vjerojatno nije štreber, a ni buntovnik. No s druge strane – kako bi se čovjek doveo u situaciju da sve što uzme u ruke pretvori u neku kreaciju, da bude okupiran učenjem i stvaranjem do zadnjeg dana života i da neprestano provocira svojim ubojitim opažanjima, a da godinama naprosto nije gutao sve što se pojavilo pred njim? Kao mali dječak čitao je enciklopedije, učio napamet strane riječi, crtao, a kada je shvatio da želi otići u Pariz, posvetio se pripremama kao da ide u vojsku. A kada je stigao u grad snova, jednostavno je preokrenuo ploču. Markirao je iz srednje škole jer je radije slobodno vrijeme provodio u kinu i smucanju gradom. „Ta nisam došao u Pariz da bih se družio s budalama i dosadnjakovićima“, rekao je drskog poput Belmonda, a onda se brže-bolje prijavio na natjecanje mladih modnih talenata za najbolji kaput sezone. A ostalo nije ono što se kaže povijest, nego krvavi i vrijedni rad u brojnim atelijerima u kojima je svladao osnove zanata. No glad prema spoznaji i stvaranje do posljednjeg daha ostala je, o čemu svjedoči i podatak da je imao knjižnicu s 300.000 knjiga.
Ne moraš znati gdje je u poslu došlo do problema, ali ako ne znaš kako ga konstrukcijski riješiti, automatski gubiš autoritet.
Luksuz svima, a ne samo njima: igra, eksperiment i dekonstrukcija
Svi elementi da Lagerfeld bude član povlaštene klase sklon veličanju starih vrijednosti bili su tu. Kao mali se zaljubio u romantičnu sliku koja prikazuje dvorjane u druženju za raskošnim stolom, Drugi svjetski rat je proveo s roditeljima u vili pored Hamburga, roditelji su omogućili školovanje u Parizu pa ipak, u duši je Karl bio pravi punker koji se skrivao iza šminkerskih odijela i finih manira. Prvi je shvatio da najveću inspiraciju može pronaći na ulici, u druženjima sa suvremenim umjetnicima, u njujorškim kolažima, razvratnim partijima koje je uporno organizirao, glumeći na filmu svog velikog uzora Andyja Warhola, a ne u muzeju. I nije imao problem što radi kao freelancer za razne brendove i što se doslovce mora prešaltavati iz jedne modne priče u drugu – sad eteričan Chloé, sada komadanje bundi za Fendi (doslovce je razbucao staru siluetu ne bi li je prilagodio suvremenim očekivanjima), a onda Chanel kojem je udahnuo pravi duh njegove osnivačice Coco Chanel. I, naravno, vlastiti brend Karl Lagerfeld, u kojem je do izražaja došla njegova ljubav prema apstrakciji i čistim linijama. No najveću popularnost je stekao kada je napravio ono što su mu mnogi savjetovali da zaobiđe – kada je pristao na suradnju s brendom H&M i kada je njegov lik osvanuo na gigantskim plakatima diljem svijeta.
Opaki humor i autoironija kao brend
Osim nepresušne kreative i energije kojom se bacao na rad, a to često znači da bi Karl kao manijak istražio arhivu brenda za koji je radio (kada je prihvatio posao kreativnog direktora u Chanelu, bio je očaran mladom Coco Chanel), slavni dizajner bio je poznat po fantastičnim opažanjima koja su se često pretvarala u aforizme koji su se dijelili na društvenim mrežama, nosili na majicama ili bili ukoričeni u knjigama. Nije stoga čudno što su ga rado pozivali na televiziju kao iskrenog komentatora. Na pitanje zašto je smršavio, izjavio je da su mu se sviđala ultra-uska odijela koja je radio Hedi Slimane. Očito je trebao jedan tako površan razlog za dijetu. O tetovažama nije imao visoko mišljenje pa je često govorio da je to kao da cijeli život nosite Pucci haljinu ili da već sada znate da ćete umrijeti kao zastor s uzorkom. No ispada da nije štedio ni sebe. Omiljena fora mu je bila usporedba sa starom lezbijkom. Kao mali dječak je molio mamu da mu kupi austrijsku dirndlicu, a onda je bio zgrožen kako je mama malom djetetu mogla reći da izgleda kao stara lezbijka, da bi kasnije i sam podržavao te fore. Kada se udebljao, počeo je nositi lepezu da sakrije podbradak, rukavice da prikrije debele ruke, kako ih je on zvao – davitelja, a kada nije bio siguran da je to dovoljno dodataka koji će preusmjeriti pažnju na ono što nije htio da gledaju, nakovrčao si je busen kose na čelu jer je znao da frizuri stare lezbijke nitko neće moći svratiti pogled.
Lagerfeld je priznao da mu se sviđa kada vidi nekoga na ulici tko nosi njegove kreacije, ali da preferira kada to rade na zabavan način. Iako nikada nije kužio zašto bi netko nosio njegovo lice, možda se tada i rodila ideja da sam svoj lik počne štancati na sve živo – na boce Coca-Cole, majice, medvjediće. Što reći nego od Lagerfelda sam postao Logofeld.
Nepodnošljiva lakoća postojanja: Nije bitna haljina nego vibra!
Kao što je napravio revoluciju spuštajući luksuz (barem povremeno) s trona među narod, Karl je napravio veliki pomak u tome što je pokušavao objasniti da nije sve u pravom obliku i omjerima, nego ima nešto i u energiji te onome što zovemo duša. Jer uzalud vam najsavršenija haljina ako se u njoj nećete slobodno kretati, voditi uzbudljive razgovore i riskirati. Iako je privatno bio suzdržani promatrač i pazio je na to da vodi relativno zdrav život, priznao je da su ga privlačili svi oni koji su bili smjeli, drugačiji, a ponekad i destruktivni. Tijekom života upao je i u dugove jer je previše volio kupovati kuće i vile diljem svijeta i to iz samo jednog razloga – osim što je volio lijepe stvari i atmosferu, volio je putovati bez kufera, samo u društvu svojih olovaka jer je neprestano skicirao i zapisivao. A ta manija prema pisanju, crtanju i papirima išla je do te mjere da je čak imao tri stola – jedan na kojem je pisao francuski, drugi za engleski, a treći za njemački. No kada je došlo vrijeme da sreže troškove, bez problema je rekao – Vrijeme je da se zauvijek oprostim sa svojim romantizmom!
Više sam volio vizije što ću napraviti s kućama, nego dovršavati sve te poslove.
Mala doza misterije: Taština, poroci i potreba da servira osvetu hladnom
Po uzoru na Orsona Wellesa i Andyja Warhola, Karl Lagerfeld se uvijek volio poigravati sa stvarnošću te izmišljati. Uostalom, otkada je došao u Pariz, lagao je o godini rođenja i nastojao ne spominjati da dolazi iz Njemačke, a njegovi prijatelji iz mladosti dosta dugo nisu znali voli li žene, muškarce ili možda sve ljude. Nije stoga čudo da u dokumentarcu često u intervjuima spominje da je povijest dosadna, da se nikada ne osvrće jer da je uvijek zainteresiran samo za budućnost i da on sam na sebe gleda kao na lutkara. Iako ga je njegova suzdržanost ponekad spasila da se ne nađe u raljama strasti – živio je i volio notornog francuskog zavodnika i kicoša Jacquesa de Baschera, no navodno je s njim samo dva puta bio intiman. Zato nije shvatio zašto je došlo do takve drame kada se upustio u vezu s njegovim konkurentom Yvesom Saint Laurentom, nakon koje je njegov prevareni partner Pierre Berge zabranio daljnje druženje među četvoricom prijatelja. Njega je to strašno zabavljalo. No kada se posvađao sa svojom muzom, dugogodišnjom Chanel ambasadoricom Ines de la Fressange, nije se suzdržavao vrijeđati je pred TV kamerama. Štoviše, još je rado objasnio da se voli osvetiti, ali da ništa nije bolje od one osvete koja se servira hladna, godinama kasnije.
Karl Lagerfeld je često kasnio, a kada bi mu spočitnuli da je i njihovo vrijeme dragocjeno, odgovorio bi da samo nije htio biti nepristojan pa prekinuti usred razgovora ljude s kojima je pričao jer kasni.
Djela, a ne osjećaji: Potisnuta osjećajnost i bezuvjetna ljubav
Jeste li upoznali bezuvjetnu ljubav, pitaju Karla Lagerfelda dok otvara prozor, a on samo kaže – Pa naravno! Kakav bi to tužan život bio da nisam. Iako je godinama bio okružen mnoštvom suradnika, zvijezda, pomoćnika, stječe se dojam da je Karl bio solo igrač. Tijekom života dijelio je svoju kuću samo s dvije osobe – s Jacquesom de Bascherom i sa svojom mamom koja se nakon tatine smrti preselila kod sina u Francusku. Iako je imao problem pokazivati osjećaje, a posebice se nositi s bolnim gubicima nakon smrti, činjenica je da je nakon odlaska mame i ljubavnika pao u depresiju. Udebljao sam se četrdeset i šest kila, izjavio je Karl, jer odjednom nisam imao više potrebu za nekoga biti lijep. No dirljiv je trenutak kada se Carla Bruni prisjeća kako je jednom prilikom došla u bolnicu gdje su ležali oboljeli od HIV-a i kada je shvatila da je Karl uredio odjel jer je osim financijske potpore poželio učiniti barem nešto za oboljele. Iako se nakon krize uspio oporaviti i vratiti ogromnu mladenačku energiju za stvaranje i život, više nije želio dopustiti da nedaće kroje njegov život pa je sve do kasnih godina tajio svoju bolest. Na pogreb svog prijatelja Yvesa Sainta Laurenta nije došao, samo je poslao vijenac s natpisom – U sjećanja na zajedničku mladost, Karl. Kada je završio u Cannesu u bolnici zbog problema s bubrezima i kada su mnogi mislili da se više neće izvući, Karl je odlučio da će biti zdrav i punom snagom se bacio na posao. Iako je mrzio misliti i govoriti o smrti, jedna stvar ga je ipak zanimala – hoće li sve to znanje, kreacije, zamisli i ideje i dalje biti važne?
Neprestano učenje i razotkrivanje
U zadnjoj, četvrtoj epizodi Karl Lagerfeld se oprašta na Chanel reviji iz 2018. godine stojeći uz Virginie Viard na mostu. U toj dobi već jedva stoji na nogama i često ga voze u kolicima. Zna da će se oprostiti od života i toga da ga neprestano otkriva i to ne samo kao modni dizajner, ilustrator, pisac, fotograf, arhitekt, jer kako drugačije objasniti sve one čudesne vizije koje je pretvarao u stvarnost. Njegove suradnice iz modne kuće Chanel prisjećaju se da nikada nisu postavljale pitanja budžeta i da su svaku njegovu viziju pretvarale u modne piste, bilo da su se revije održavale na plaži, na cestama Rio de Janeira, supermarketima, lunaparkovima ili brodovima. Karl bi vjerojatno želio da završimo ovaj tekst s malo bunta i humora, a ne s poglavljem o smrti. Možda slika njega kako fotografira svog omiljenog modela Baptistea, kojeg je smatrao duhovnim sinom i kojem je ostavio dio bogatstva, a na najistaknutiji dio tijela mu stavlja dijamant. I to ne samo zbog pitanja žudnje i strasti, nego kao čistu igru, ljepotu i apstrakciju. Nešto što će začiniti stvarnost i izmamiti osjećaje, a možda i pokoji zločesti osmijeh.
