intervju

BETONSKI SPAVAČI: S kreatorima cijenjenog serijala o ulozi arhitekture u društvu

Kristina Stakor
08.06.2024.

Ne trebamo biti arhitekti kako bismo znali da su građevine mnogo više od skupa kamena, cigle ili betona – one su utočišta, škole, uspomene i simboli društva u kojima nastaju. Upravo to osvještava dokumentarna serija „Betonski spavači“ koja je zahvaljujući svom doprinosu arhitekturi nominirana za godišnju nagradu „Viktor Kovačić“ što je odličan povod za intervju s njezinim kreatorima

Kakav je naš odnos prema arhitektonskoj baštini: dok neke spomenike dižemo na pijedestal, drugi, percipirani kao nevažni, nepodobni, nepotrebni prepušteni su propadanju, ostavljeni kako bi ih progutala priroda ili neki buldožer koji će njihovo mjesto osloboditi za nešto novo, bolje, jače, profitabilnije… a u tom zaboravu skloni smo i zanemariti što su oni nekada značili: napredak, nadu, odmor, zdravlje, prosperitet određenog područja.

Upravo se tom temom kroz tri sezone bavi dokumentarna serija „Betonski spavači“ tijekom kojih je produbila shvaćanje arhitekture nastale u bivšem režimu kojoj se promjenom društvenog poretka promijenila i uloga – a u novom povijesnom kontekstu ona često biva transformirana u spektakularne ruševine.

Foto: Betonski spavači

Vrijednost ove serije, pitanja koja ona postavlja i tema koje načinje prepoznao je i stručan žiri godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) koji su „Betonske spavače“ nominirali za nagradu „Viktor Kovačić“.

Foto: Marko Ercegović

Ta se nagrada dodjeljuje za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva, a godišnje nagrade UHA-e dodjeljuju se i u kategorijama “Bernardo Bernardi“ za područje oblikovanja i unutrašnjeg uređenja, “Drago Galić“ za najuspješnije ostvarenje stambene arhitekture i “Neven Šegvić“ za najbolji publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture.

Najbolje je odabrao stručni žiri koji čine Vjekoslav Gašparović, Ana Boljar, Vedad Islambegović, Jani Mardešić, Iva Martinis, Marin Mikelić, Helena Paver Njirić, Tomislav Soldo i Ana Šverko, a odluku o nominaciji „Betonskih spavača“ za ovu prestižnu nagradu objasnili su riječima: „Suptilno otvarajući niz ključnih pitanja današnjice, serija gledatelje ohrabruje na razmišljanje o „boljem sutra“, o suvremenoj utopiji humanijeg i pravednijeg društva budućnosti. Betonski spavači nisu samo priča o arhitekturi nego putovanje kroz vrijeme i prostor koje nas podsjeća da je svaka građevina više od kamena, opeke i betona – ona je slika vrijednosti, stremljenja i opredjeljenja društva koje ju gradi.“

Nagrade su dodijeljene prilikom otvorenja Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata (GIO) koja pruža sveobuhvatan pregled domaće arhitekture u protekloj godini, ali ju također i vrednuje te stavlja u širi kontekst, a može se razgledati u robnoj kući NAMA u Ilici do 15. lipnja.

Foto: Marko Ercegović

Nagradu u kategoriji „Viktor Kovačić“ u konačnici je ponio Hotel Zonar Studija UP, no to ne umanjuje uspjeh i važnost projekta „Betonski spavači“ koji je u svoje tri sezone pobudio interes šire javnosti za napuštene arhitektonske divove. To je svakako bio izvrstan povod za razgovor s autorima ovog originalnog koncepta koji je prepoznala i struka i scenaristima serije, Marojem Mrduljašem, Nevenkom Sablić i Sašom Banom.

Nominirani ste za nagradu „Viktor Kovačić“ za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva Udruženja hrvatskih arhitekata. Što vam znači ta nominacija?

Maroje: Ta nominacija na neki način nadilazi i okvire samog projekta Betonskih spavača. Sama činjenica da projekt nije nominiran u svojoj „prirodnoj“ kategoriji za teorijsko-kritički rad, nego za glavnu nagradu, po našem mišljenju poruka je žirija da arhitekturu treba sagledavati kao integralni dio društva s fokusom na javnoj domeni. Arhitektura materijalizira društvene ambicije i omogućava procese i događaje koje se bez nje ne bi mogle ostvariti. Bez doma kulture teško može biti demokratizacije kulture, bez bazena za testiranje brodova nema brodogradnje, bez suvislog urbanizma nema niti skladnog života pojedinca i zajednice.

Zanimljivi su u trenuci odvažnosti kada se ide i preko granica, kada se imaginira budućnost onkraj neposrednih potreba. Utoliko smo i sretni i tužni. Sretni smo jer su prepoznate vrijednosti iza kojih mi stojimo, tužni jer je malo suvremene arhitekture u kojoj se jasno očituju te vrijednosti. Za to i nije toliko odgovorna sama arhitektonska disciplina, nego bitno više društvene okolnosti.

Dragocjeni su projekti koji se ne zadovoljavaju ispunjavanjem neposrednih investicijskih ciljeva nego stvaraju neke bolje svjetove, a upravo takav je drugi nominirani rad za Viktora Kovačića, Hotel Zonar Studija UP. Od pragmatičnog zadatka stvorili su novu urbanu i kulturnu vrijednost.

Nena: S obzirom na to da se prvenstveno bavim filmom i nisam po struci arhitekt činjenica da smo nominirani za ovu nagradu me iznenadila i, naravno, razveselila. Iako su u se povijesti dodjeljivanja ove nagrade dogodila dva takva presedana svjesni smo da je možda neobično da smo nominirani za dokumentarnu seriju, a ne zgradu ili kuću, no to nam opet potvrđuje da smo uspjeli u onome što smo željeli, progovoriti o temama koje nam se čine važnim za mjesta, vrijeme i način na koji živimo kroz arhitekturu i urbanizam.

Drago nam je da serija komunicira i sa širom javnošću i sa strukom, i da ih na neki način spaja. Od početka nam ja ta spona bila jako važna. Pokušali smo prenijeti iskustva koja smo i sami kao filmska ekipa doživjeli stvarajući seriju, od samog doživljaja nevjerojatnih prostora koje smo posjetili, učenja o arhitekturi i urbanizmu od Maroja i drugih stručnjaka koje smo upoznali, i od ljudi čiji su životi vezani uz lokacije koje smo snimali. Velika je sreća kad uspiješ doživjeti pa onda i prenijeti tako nešto, a nominacija je lijep kraj tog puta.

Saša: Za nas je ovo bio proces istraživanja i učenja, znanstveni i umjetnički rad u koji smo dali dio života i koji nas je sve odredio. Vidjeti da smo napravili nešto što puno znači ljudima iz struke i da se na ovaj način priznaje kao djelo do kojega im je stalo nadmašuje sva naša očekivanja, ali mislim da nadmašuje očekivanja koja imamo od filmskog medija. Drago mi je jer iz perspektive filmskog autora dobivam poruku da dokumentarno filmski medij može biti vrhunski obrazovni projekt koji je ovom nominacijom priznat kao realizacija u području arhitekture da može povezivati ljude iz različitih sfera života, a možda najbitnije komunicirati sa širom publikom.

Foto: Betonski spavači

Što vas je potaklo na kreiranje ovog serijala?

Nena: Počelo je sa suočavanjem s činjenicom da oko nas propadaju vrijedne i zanimljive zgrade, a mi to kao društvo gotovo ne primjećujemo. Kao da već godinama  imamo neku slijepu pjegu s kojom smo se odlučili ne suočiti. Naravno da se struka uključujući Maroja već godinama time bavila, no u široj javnosti vladala je šutnja. Je li to zbog ideološkog konteksta u kojem su te kuće nastale ili nemara i bezidejnosti pitanje je, ali to je bila prvotna ideja. Kako smo krenuli raditi od pojedinih kuća puno važnije su nam postale ideje koje su stajale iza njihovog planiranja i izgradnje kao i tema očuvanja javnog dobra. I možda najvrjednije svijest o sinergiji raznih struka prilikom planiranja i promišljanje prostora koje je oslobođeno utjecaja kapitala kao primarnog faktora.

Saša: S naše strane istraživanje je krenulo 2012. godine kada je Nena pronašla tekst o dječjem lječilištu u Krvavici koje je prepušteno propadanju. Iz interesa prema tom slučaju i činjenici da postoji još niz zapuštenih objekata velike vrijednosti shvatili smo da postoji niz silnica koje se susreću u svakom od ovih primjera. Socijalni kontekst bivše države i današnjih okolnosti, ljudske priče koje svjedoče nastanku i propasti te arhitekture, političke okolnosti i mijene, modernizam kao estetika, filozofija i način življenja koji je utjelovljen u toj arhitekturi.

Tijekom istraživanja smo se susreli s mnogim zanimljivim autorima koji su se na razne načine bavili ovom tematikom, ali Marojeva razmišljanja odgovarali su našem senzibilitetu i u njima smo pronašli bogatstvo znanja i poetičnost. Sretna je okolnost da je on bio otvoren za suradnju i zapravo od kada smo se prvi puta našli jako lijepo surađujemo. Iz iskustva prijašnjih projekata znali smo da želimo surađivati s produkcijskom kućom Hulahop, producenticama Danom Budisavljević i Miljenkom Čogeljom, snimateljem Hrvojem Franjićem i montažerima Vanjom Sirućekom i Ninom Velnić i drugim suradnicima za koje smo znali da u sve što rade daju autorski doprinos.

Foto: Betonski spavači

Kako izgleda priprema za pojedinu epizodu, koliko traje? Možete li nas malo provesti kroz proces?

Nena: Na početku uvijek donosimo odluku o tome koja nam je primarna nit vodilja u sezoni jer zgrada ima mnogo, no ne radimo sezone po principu nabrajanja. Zatim tražimo sugovornike relevantne za određenu temu i lokaciju. Marojeva domena su oni iz struke, a moja „obični“ ljudi koji su na neki način životno vezani uz zgrade. Paralelno pretražujemo audiovizualne arhive od HRT-a do Jugoslavenske kinoteke i šire. Sve je to dosta dugo traje i ne može se napraviti brzo.

Na snimanje ide mala ekipa u više etapa. Primarno su to redatelj Saša Ban, Maroje Mrduljaš, snimatelj Hrvoje Franjić, snimatelj tona Hrvoje Radnić i ja. U drugoj fazi nam se pridružuje snimatelj drona Goran Skelac i ponekad dodatni suradnici iz zemalja u kojima snimamo. Slijedi dugotrajna montaža u kojoj su presudni strpljenje i vještina montažerke Nine Velnić.  Paralelno sa slikom radimo na tekstu, tražimo glazbu i još mnogo detalja koji idu uz proces rada na filmu.

Saša: Final emisije je na kraju produkt stalnog dorađivanja i  oblikovanja u svakoj fazi nastanka. Čak i scenaristički brojne emisije se rade tijekom cijelog procesa montaže, često u smislu rasporeda i povezivanja kako bi se dobila što bolja dramaturgija, gustoća i funkcionalnost pripovijedanja.

Foto: Betonski spavači

Reakcije su pozitivne kod kritike i publike, je li to u skladu s vašim očekivanjima? Što vas je najviše iznenadilo kod recepcije? Mislite li da se mijenja percepcija socijalističke arhitekture kod šire publike? Jeste li primijetili neke pomake u odnosu spram zapuštenih i zaboravljenih spomenika socijalističke arhitekture?

Nena: Reakcije su sjajne, no nažalost malo se toga u odnosu prema konkretnima primjerima koje smo snimili promijenilo. Neke kuće koje smo snimili čak više ne postoje. Slaba je utjeha da smo ih barem zabilježili, šteta. Gledatelji su očito prepoznali njihovu vrijednost, mnogo ljudi posjećuje mjesta iz serije, no sve mi to skupa govori da se prvenstveno radi o političkoj bezidejnosti kako da iskoristimo prostorne resurse koje smo naslijedili.

Maroje: Pojam socijalističke arhitekture je upitan jer u periodu modernizma nakon drugog svjetskog rata do globalne krize 1970-ih gotovo identične pristupe nalazimo i u kapitalizmu i socijalizmu. Možemo govoriti o arhitekturi nastaloj u doba socijalizma, kada je puno pažnje posvećivano socijalnim programima i javnim sadržajima, a arhitekti i arhitektice su se uvažavali razmjerno visoki društveni ugled i utjecaj. Šira percepcija vrhunske arhitekture tog perioda uvijek je bila dobra. Mislimo na zgrade kao što su Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski u Zagrebu, Stadion Poljud u Splitu, Sava centar u Beogradu, Cankarjev dom u Ljubljani, Opera i balet u Skopju… Sve su to izazovni projekti koji su nadmašili sve do tada poznato i bitno utjecali na formiranje modernih identiteta gradova i građana.

No, sigurno se promijenila percepcija urbanizma i planskog razvoja izgrađenog okoliša gdje vidimo da su velika stambena naselja poput Splita 3 ili Novog Zagreba puno bolja od svega što se danas gradi na tom području. Za tu promjenu percepcije i nisu bili potrebni „Betonski spavači“ nego je dovoljan zdrav razum. Ponovo, to nije temeljno arhitektonsko, nego političko pitanje.

Danas se naši gradovi grade mahom temeljem naizgled dopadljivih rendera kojima investitori u medijima farbaju oči građanina, a političari ih radosno podupiru jer se stvara privid razvoja i ubire komunalna naknada.

Foto: Betonski spavači

Što se tiče domašaja Betonskih spavača po pitanju konkretne zaštite, mahom smo neuspješni – nekih građevina čak više niti nema. Ovih dana dobili smo informaciju da se polako kreće i s odnošenjem namještaja iz Spomen-doma u Kumrovcu koji je u vrijeme snimanja još uvijek bio čuvan. Izvjesni izuzetak je situacija u Zenici. Nakon naše epizode obnovljen je krov kazališta, započet je i proces revitalizacije sportske dvorane i bazena, ali važnije je što se u Zenici, ali i čitavoj Bosni i Hercegovini bremenitoj podjelama svih mogućih vrsta, odvažnije priča o važnosti skladnog urbanog razvoja. Uže gledano smo možda neuspješni, no dugoročno će se možda pokazati neki neočekivani učinci naših napora.

Druga sezona “Betonskih spavača” prodana je televizijama u Švedskoj, Nizozemskoj, Češkoj i Slovačkoj – kakve su reakcije publike u inozemstvu?

Nena: To je prvenstveno uspjeh naše produkcijske kuće na čelu s Danom Budisavljević. Unatoč kvaliteti nije se lako probiti na strano tržište, potrebno je dodatno ulaganje vremena i novca za što su se izborili u našoj produkcijskoj kući Hulahop. Sretna sam zbog toga, interesa očito ima i nadam se da će serija putovati i dalje.

Saša: Reakcije iz drugih zemalja znamo više iz neposrednih susreta prilikom prikazivanja na festivalima ili projekcijama koje su organizirane na raznim zanimljivim mjestima. Neka od takvih su prikazivanje na glavnom trgu u Malinskoj kada je projekciji epizode o Haludovu prisustvovao veliki broj mještana. Projekcija je npr. organizirana i u Vitićevom motelu na Preluku, napuštenom prostoru kojim smo se također bavili u emisiji. Posljednja kojoj smo prisustvovali bila je u kazalištu u Zenici također „protagonistu“ jedne od naših epizoda.

Uz to znamo da su sve epizode prikazane na brojnim festivalima i seminarima, ali i izložbama u Zagrebu (Muzej za umjetnost i obrt), Beču (Kunsthalle), Sarajevu (Historijski muzej BiH). Pretpostavljam da Betonski spavači omogućuju bolje razumijevanje svijeta koji nas okružuje, pregled znanja i informacija koje ljude zanimaju i povezivanje s vlastitim sjećanjima i emocijama vezanim uz sadržaj. Što se tiče percepcije vani, jako mi je draga trivija vezana za ime Betonski spavači, u Sloveniji su prevedeni kao Betonske trnjulčice što daje bajkovitu dimenziju. 

Foto: Betonski spavači

Prve dvije sezone bavile su se turističkom arhitekturom na Jadranu (“Izgubljena arkadija”, 2016.) te projektima koji su bili pokretači modernizacijskih procesa (“Nedovršene modernizacije”, 2018.), a treća naziva “Treći put” vezom između arhitekture i središnjih ideja jugoslavenskog socijalističkog sustava (federativnost, nesvrstanost, industrijalizacija i antifašizam). Koja vam je epizoda/priča bila najdraža? Nakon 3 sezone, imate li još priča koje želite ispričati?

Maroje: Za mene je priča o nekadašnjem Muzeju Revolucije, danas Muzeju historije BiH najbolji primjer tema koje me zanimaju a s njime završava i treća sezona. U uže arhitektonskom smislu, to je možda i najljepši primjer kojim smo se bavili, a koji danas živi i radi zahvaljujući naporima zaposlenika, bez ikakve podrške institucija i bazira se na dinamičnom programu. Ta institucija danas je više progresivna nego u vremenu svog nastanka, ona je otok zdravog razuma u moru suvremenih iracionalnosti. Sjajna arhitektura svemu tome daje osobiti dignitet, a njeno loše fizičko stanje, uključivo i tragove opsade Sarajeva, govori u kakvim okolnostima institucija djeluje.

Saša: U svakoj sezoni pokušali smo teme organizirati u cjelinu sezone koja predstavlja neki veliki fenomen. Ako smo se u prvoj sezoni bavili turističkim ruševinama, u drugoj javnim (praznim) prostorom koji se uništava, u trećoj se bavimo društvenim vrijednostima koje su urušene, ili barem u određenoj mjeri ugrožene. Pronaći sljedeći veliki korak moralo bi biti nešto što bi cijelu stvar opet pomaklo dalje. S ljudima s kojima sam radio na tri sezone Betonskih spavača uvijek bi rado surađivao opet.

Foto: Betonski spavači

Kako percipirate aktualni urbanizam i arhitekturu? Koje su to lekcije iz prošlosti koje bismo mogli (ponovno) naučiti? Ili poboljšati?

Maroje: Već su izvađene iz konteksta moje riječi da se o aktualnoj arhitekturi neće snimati filmovi. Riječ je o tome da više nema društva koje je dovoljno hrabro investirati u bolju budućnost, živimo u kontinuiranoj sadašnjosti u kojem su bitni samo neposredni instrumentalni ciljevi. Pojedinih dobrih realizacija ima, iako ne kao prije dvadesetak godina, kada je val javnih investicija i javnih arhitektonskih natječaja doveo hrvatsku arhitekturu na naslovnice nekih od najznačajnijih svjetskih časopisa.

Ono što bi bilo dobro ponovo naučiti jest da razvoj grada i izgrađenog okoliša ne bi trebali biti vođeni sebičnošću, bar ne u europskom kontekstu gdje postoji duga tradicija balansiranja javnog i privatnog interesa. Koliko god neka zgrada uzimala sebi, toliko bi trebala davati i gradu. Kao i prije stotinu godina na počecima modernizma, ponovo tražimo više svjetla, zraka, zelenila, više humanosti, ali i više prava za sve druge vrste.

Nena: Ono što se konstantno ponavlja je važnost planiranja i promišljanja nasuprot odlučivanju samo na osnovi kapitala. Stalno mi se čini da to svi već znamo, ali stvari ne idu na bolje. Baš suprotno, borba za javni prostor, za promišljene gradove ne prestaje, štoviše potrebnija je nego ikad.

Foto: Betonski spavači

Pročitaj više

Usamljena kuća na obali, stariji bračni bar i demonski umjetnik koji dolazi u goste i vrlo brzo će se pretvoriti u psihotičog uljeza koji će poremetiti dinamiku obiteljskih odnosa. Ako ste spremni za izlazak iz dobro poznatih okvira i za suočavanje s monstrumima, bilo u neposrednom susjedstvu ili pak u nama samima, Rachel Cusk je napisala sjajan roman o novim spoznajama koje dobivamo nakon što zaplešemo s vragom.

Mudri marketingaši iz filmske industrije već kalkuliraju o novom fenomenu koji bi trebao donijeti puno love u kino blagajne po sistemu – jedan posve ženski, a drugi posve muški film, a mi se pak pitamo – ako dovoljno puta podgriješ neku tezu, koliko će trebati da se ona doista i primi u društvu?

Dugometražni igrani film scenarista i redatelja Koste Đorđevića SUNCE MAMINO, čija je hrvatska koproducentica Ivana Marinić Kragić iz Marinis Media, premijerno će se prikazati 13. srpnja u natjecateljskom programu Manjinske koprodukcije na 71. Pulskom filmskom festivalu. Film je svjetsku premijeru imao u studenom 2023. godine na filmskom festivalu ”Black Nights Film Festival / JustFilm – Youth and Children’s Film” u Talinu, a nakon Pule očekuju se projekcije na festivalima u Supetru i Vukovaru.

After Dark – noćno slikanje fluorescentnim bojama pod ultraljubičastim svjetlima u disko stilu

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.