„Najteža poruka je ona koju niste poslali. Jeste li nekome već oprostili? Božić sve prašta, pa čak i ružne pulovere“… Ne znamo jeste li primijetili da gotovo sve reklame ove godine igraju na kartu oprosta. Pa kako onda ne oprostiti i petoj sezoni serije koja od prvog dana emitiranja izaziva kontroverze, a do danas se gledatelji ne mogu složiti je li gora gluma ili scenarij. Ali, naravno, i samima sebi, jer zašto kvragu ovu seriju gledamo s povišenim osjećajima, a u koktelu nam se miješaju kontradiktorne emocije – od uzbuđenja preko čuđenja do paralize gašenja ekrana. Želimo li se uvjeriti da glavni protagonisti mogu biti bolji i da se s vremenom mijenjaju, baš kao što vjerujemo da možemo spasiti zločestog dečka? Ili nas zapravo više zanima talijanska priča? Jer tko može mrtav-hladan okrenuti leđa Rimu i Veneciji te ostaviti onaj neispijeni aperol na stolu?
Je li agencija Grateau gora od one iz Alana Forda?
Uostalom, peta sezona serije počinje obećavajuće, tim više jer odjednom uvažena francuska agencija Grateau na talijanskom tlu počinje funkcionirati kao podružnica agencije na rubu grada. Da, mislimo na onu iz Alana Forda, koja je na prostorima bivše Jugoslavije stekla ogromnu popularnost jer je pričala uvrnute priče iz pozicije luzera. A najbolji dio priče je da se pojavio i novi lik – Minnie Driver u ulozi dekadentne princeze bez pokrića koja se prišlepala agenciji jer donosi bogate klijente i prestiž, a zapravo je neka vrsta Broja 1 koja maltretira sve ostale dok oni kiksaju na gotovo svim poslovnim koracima.
‘Ofendila si Fendi’
Donose na sastanak s Fendijem fake torbice i onda još predlažu veliku kampanju s lažnjacima kojima bi naglasili autentičnost (Demna bi ovo možda i znao prodati, ali ne i Emily, koja je ofendila Fendi). Na pitchu za Intimissimi igraju na prvu kartu – nemoj skinuti rublje ili najbolje je na podu. Do većine klijenata dolaze preko kreveta, a i to ne znaju dobro odigrati nego gube poslove, no najveći grijeh je taj da ne razumiju kako živjeti i raditi po načelu dolce far niente.
Kiksaju li Francuzi i Amerikanci u Italiji, jer nikako da skuže kako živjeti, ljubiti i raditi po načelu dolce far niente?
Uostalom, što bi zapravo i značio taj pojam kojeg svakog ljeta stavljamo na Instagram? Da mogu, kao Emily, konačno odahnuti i ne osjećati onu knedlu u grlu dan prije eventa jer je ovdje sve laganini? I da se konačno ne moraju truditi i davati sve od sebe da bi ih netko volio? Iako se serija kroz svih deset epizoda poigrava stereotipovima kao što su preambiciozni Amerikanci, arogantni Francuzi koji na sve govore ne i naivni Talijani opsjednuti užitkom i bella figurom koji na sve kažu da, puno je veći problem taj što serija miksa naoko nespojive krajnosti pa ti na kraju bude malo zlo od tih kombinacija.
Sad si u koži luzera na dnu društva, a sad si glavni lik bajke u koju ne bi povjerovale ni dobitnice maila u kojem joj se imenom obraća princ iz Dubaija koji je zove na putovanje iz snova.
Blam i bajka na najjače
Jer tek što se Emily izvuče iz blata (doslovce, jer ju novi dečko Marcello odvede u berbu tartufa u vrtoglavo visokim platformama), u sljedećem kadru već je vodi u Fendi dućan da si odabere dizajnersku torbicu. Ništa manje sreće nema ni Mindy, koja se povlači po Parizu po tuđim garsonijerama bez prebijene pare, a već sljedeći dan sjedi za stolom s bogatim dečkom Nicolasom, koji dogovara poslove s pripadnicima zlatne mladeži. A tek seksi Gabriel? Tek što je osvojio Michelinovu zvjezdicu, već sljedeće jutro shvaća da je to zapravo prokletstvo jer ta vražja kvaliteta košta i ne isplati se. Ali ništa zato – već sutradan na ekskluzivnom domjenku upoznaje užasno bogatog lika koji mu nudi posao iz snova – kuhanje na jahti.
Mit o Parizu i klonovi Woodyja Allena
Iako ima prilično dobrih fora i situacija – od usporedbi pletenica i ljetnih avantura do situacije kada Sylvie shvati da je spavala i s mužem i sa sinom frendice – sve to pada u vodu kada se pojave cringe scene poput vožnje u četvero u gondoli (ne želimo spojlati radnju), recitiranja na modnoj reviji, do onih dijelova serije koji su valjda posvećeni fanatičnim turistima koji obilaze sve punktove na kojima je serija snimana. Iako je Luc jedan od boljih likova serije i na trenutke podsjeća na Woodyja Allena, a posebice na njegov film Ponoć u Parizu, koji se poigrava našim slijepim obožavanjem kultnih mjesta i mitskih priča na koje su nas upecali veliki umjetnici, malo je bolno gledati scene u kojima Luc, koji je i sam kao mladić sanjao da će postati slikar, vodi Emily u obilazak Montmartrea i kao neki loš vodič sto puta potcrtava važnost belle époque. A iz puke pakosti prema turistima producenti su odlučili da svi gledatelji misle kako je dobra ideja, poput Emily, hodati kaldrmom u vrtoglavo visokim dizajnerskim cipelama.
Acqua alta u Veneciji
Pa ipak… Iako serija tone baš kao Venecija, koja služi kao još jedna mitska scena u zadnjoj epizodi, mi i dalje nastavljamo gacati u toj vodi do koljena i ne napuštamo ekipu. Ili, kako je lijepo zaključila novinarka New York Timesa: „Nakon što je ukinuta serija I tek tako, koja je bila opterećena emotivnim pričama, Emily u Parizu može biti glupa koliko želi.“ A što nas dovodi do sljedećeg pitanja: je li Slavoj Žižek bio u pravu kada je ustvrdio da narativ koji opravdava seksualnu aktivnost u pornićima mora biti toliko trivijalan da ga gledatelj ne shvaća ozbiljno? Tko zna! Možda se, umjesto na priču, doista treba koncentrirati samo na pravu stvar – na spektakularne lokacije i odjevne kombinacije koje izazivaju orgazam? U tom moodu, jedva čekamo grčke orgije! Iako se zapravo bojimo, hoće li Emily uopće dobiti tu razglednicu od Gabriela ili će svijet u međuvremenu ukinuti i poštu. I zato, vratite nam u 6. sezoni ipak lik Camille. Nema veza što ne znate što biste s njenim likom u radnji, ali cura ima prokleto dobar styling. Merci, grazie i efharistó!
