Da je čovjek pametan jednostavno bi istog trena skinuo sve postere sa zida i nikada ne bi došao u iskušenje svom idolu poslati pismo, a kamoli predložiti upoznavanje. Znaju to svi jako dobro koji su se opekli u želji da izvuku od svog omiljenog umjetnika još malo onog tako slasnog soka koji hrani dušu i koji ih je uspio prebaciti na drugu obalu, a na kraju su završili nasukani na kraju obale s onom gorkom spoznajom da je maestro najbolje od sebe već dao u svom djelu. Ok, znaju možda svi osim glavne junakinje novog romana Rachel Cusk ‘Depadansa’, a koji počinje vrlo znakovito – kao svojevrsni susret s vragom u Parizu.
Rilkeovski zov da promijeniš život
Naime, kada spisateljica zvana M. u krizi srednjih godina za vrijeme jedne naoko besciljne šetnje Parizom, netom nakon što je došla u iskušenje napraviti preljub, slučajno naleti na izložbu slikara L., njegova djela joj se doslovce tako snažno obraćaju da ne samo da će je prebaciti s druge strane stvarnosti nego će je doslovce potaknuti da posluša svoje skriveno ja, izađe iz svog starog okvira, napusti muža te izazove niz lančanih reakcija – od odlaska iz obitelji, siromaštva te oduzimanja malog djeteta na godinu dana.
Močvara vs. oluja
Petnaest godina kasnije, tek što se M. skrasila, zaljubila u šutljivog i krasnog muškarca, pronašla novu obitelj i sagradila novi dom na močvarnim obalama južne Engleske, vrag joj ponovo ne da mira i M. piše pismo svom omiljenom slikaru kojeg poziva u depadansu, a koju su sagradili da u njoj ugoste i inspiriraju brojne umjetnike. No kako kažu – vraga ne treba dva puta zvati jer odmah odgovara na mejl, no kako smo i pretpostavljali – odmah u startu krši pravila i dolazi kada njemu puhne. Godinu dana kasnije i to u društvu duplo mlađe i nepozvane djevojke Brett, žderačice muškaraca koja se neumorno bavi životom na površini – svojim mobitelom i izgledom.
Provjeravanje slike o sebi i unutarnje stvarnosti
A kako stvari stoje, ne pada mu napamet ukalupiti se u gazdaričina očekivanja, a kamoli joj dati malo spoznaje, odgovora kakvih je očekivala i utjehe nego igra po svom – prljavo, uznemirujuće i toliko destruktivno da u jednom trenu i članovima obitelji, a i čitateljima postaje jasno da je slikar L. ovdje došao samo da bi ‘uništio M’. Ili možda, kao u Faustu, potaknuo je na novi niz samospoznaja.
Pripovjedačica preispituje svoju sliku o sebi, preispituje svoju unutarnju stvarnost i zbog drskog odbijanja slikara dolazi do granica svog ja. „Možda“, misli ona, „ne znam kako biti žena. “Nitko mi to nije pokazao.”
Naime, svi koji su ikada čitali romane Rachel Cusk (kod nas je prevedena sjajna trilogija ‘Oris’, ‘Tranzit’ i ‘Lovorike’) znaju da se njena djela ne čitaju toliko radi radnje koliko zbog sjajnih opažanja, psiholoških poniranja u likove i gotovo pa briljantnih mini-eseja rasutih između fragmentarnih i naoko ležernih razgovora sa slučajnim suputnicima, strancima ili pak predmetima u kući koji ponekad više govore od svojih vlasnika. No ovoga puta autorica se ipak fokusirala na jedno mjesto, nekoliko likova i zaronila toliko duboko pod sliku stvarnosti, želeći prodrijeti do onih naoko nevidljivih silnica koje pokreću ljude, radnju i boje im emocije i dan, a naposljetku i život, baš kao što čuveni slikar radi na svojim platnima.
Picassovi nasljednici i moderna ženstvenost
Na prvi pogled, i uspješan slikar i malo manje uspješna spisateljica rade jedno te isto – bave se stvarnošću, odmiču se od nje, razlažu je na sastavne elemente, stavljaju u kontekst, vrijeme i boje svojim spoznajama, s tim da slikar to radi na muški način, kao što se Picasso odnosio prema svojim ženama i umjetnicama na početku 20. stoljeća – bez imalo obzira prema drugima, nesuosjećajno, amoralno i okrutno.
No iz nekog razloga glavna junakinja kao da ima problem sa svojom ženstvenošću i treba neki vanjski katalizator da dublje zaroni u sebi i shvati da je godinama imala problem s prihvaćanjem i skrivanjem svoje ljepote, s majčinstvom, godinama, vlastitim naznakama auto-destruktivnosti, onim što zovemo muški privilegij te toliko važnim pitanjem slobode i doživljaja stvarnosti.
Žudnja za demonskim slikarom i muškim problemima?
M. zavidi na slobodi kakvu ima L,, kako u životu tako i u umjetnosti, a ponajviše njegovu zanemarivanju konvencija. Mislila je da je imao sreću što je rođen u muškom tijelu. “Žena se nikada ne bi mogla prepustiti sudbini i očekivati da iz toga izađe neozlijeđena.” A s druge strane, sve više shvaća da ženama to drugo mjesto (roman se u romanu zove ‘Second Place) uvijek nekako izmiče, poput asimptote koju nećeš nikada doseći, dok je za muškarce to drugo mjesto naprosto paralelna stvarnost.
Upravo su takve provokacije i učinile slavnom. Rachel Cusk, kći engleskih roditelja rođena 1967. u Kanadi, odrasla u Los Angelesu, a s osam godina preselila se u Englesku, gdje je kasnije studirala književnost u Oxfordu, zvijezda je u svojoj domovini od 2001. godine od kada je objavila revolucionarni esej: autobiografsku studiju o majčinstvu koja je prodrla u to iskustvo u svoj njegovoj ambivalentnosti. Otvoreno je govorila o fragmentaciji vlastitog identiteta zbog djeteta, gubitku sebe i društvenom pritisku konformizma, a što ju je stavilo uz bok autoricama kao što su Annie Ernaux i Elena Ferrante, a koje otvoreno progovaraju o modernoj ženstvenosti bez imalo zadrške i uljepšavanja.
Je li aura apsolutne muške slobode do zadnjeg poteza kistom muška?
Pa ipak, iako je ples s vragom do neke mjere uzbudljiv, čitatelj se u nekom trenutku pita – zašto dovraga gazdarica ne izbaci više iz kuće tog psihotičnog uljeza koji je drastično poremetio dinamiku obitelji i njihov duševni mir? Pa svima je jasno da ne možeš zmiju držati u staklenoj kutiji. I postoji li negdje duboko u nama neka vrsta ženske žudnje za demonskim slikarom i problemima koje takvi muškarci donose? Što se zapravo krije u romanu o prividnoj ženskoj nemoći te je li bi danas jedan Picasso uopće imao takvu moć nad ženama kao nekada?
Mora li umjetnik odbaciti sve ograde i pravila da bi bio slobodan?
Naime, sva ova pitanja o toksičnom umjetničkom stvaralaštvu i nisu tako nova jer postojala su i prije stotinu godina, otkriva nam Rachel Cusk na kraju romana, a što zapravo otkriva posve nove perspektive. Jer kao što je vražji slikar glavnoj protagonistici otvorio oči, tako i mi na kraju romana saznajemo da je knjiga ‘Depadansa’ zapravo hommage romanu iz 1932. godine koji je napisala Mabel Dodge Luhan, nakon što je u svom umjetničkom domu u Novom Meksiku ugostila D. H. Lawrencea i o tom katastrofalnom posjetu izvijestila u svojim memoarima “Lorenzo u Tasou”.
Skoro stotinu godina kasnije, izgleda da su ista pitanje i dalje tu, kao i ono neravnopravnosti između spolova, tko ima veće pravo na slobodu, nepristranost i samoopredjeljenje. Iako dobar dio nas misli da jedan demonski umjetnik nalik Picassa ne bi više imao tako razornu snagu na suvremene žene kao na početku prošlog stoljeća. mora se priznati da je malo tako autorica poput Rachel Cusk koje mogu tako precizno razdvojiti stvarnost i iluziju i pri tome tako hrabro pogledati ponor, a potom ga precizno hladno naslikati da bi i sam vrag ostao paf. A tko zna, možda i pobjegao iz pariškog vlaka glavom i garavom bradom bez obzira.
