Kada bi se neki napredni vanzemaljci o kakvima su napisane brojne SF knjige i snimani filmovi iskrcali na Zemlji ili barem ulogirali na društvene mreže, kako bismo im objasnili spektakle koji ovog tjedna izazivaju oduševljenje, indignaciju, razočaranje, i ratove u komentarima?
Kad je Met Gala u pitanju, kolektivno iščekivanje „over-the-top“ kreacija prvog ponedjeljka u svibnju garantira puno materijala za omiljeni sport za koji već unaprijed brusimo svoj „pera“: obavezno komentiranje i ocjenjivanje lookova utorkom.
A što se tiče Eurovizije, moram priznati da se i sama tu pomalo osjećam kao pala s Marsa pošto natjecanje nisam pratila od osnovne škole, ali praktički je nemoguće odoljeti (inter)nacionalnoj maniji koja vlada posljednjih tjedana i potpori kakvu ne pamtimo za išta izvan sfere nogometa. Dobrodošlo osvježenje!
Jaja Ding Dong
Kako bi autsajder protumačio Eurosong mogli smo vidjeti u popularnoj komediji „Eurovision Song Contest: The Story of The Fire Saga“, u kojem komičar Will Ferrell i Rachel McAdams glume islandske muzičare koji maštaju o pobjedi na Eurosongu.
Kao Amerikanac koji nije imao previše znanja o Euroviziji, Ferrell se pripremao tako što je pratio švedski tim na natjecanje 2018. Je li dovoljno vjerno prenio atmosferu ili stvorio još kičastiju verziju stvarnog showa, gledajući aktualni Eurosong teško je procijeniti.
Ovo natjecanje utemeljeno je 1956., nadahnuto talijanskim Sanremo festivalom i održano je svake godine otad (osim pandemijske 2020.). Svake godine uključuju se stotine milijuna gledatelja (s rekordnih 204 milijuna 2016.) diljem svijeta, što Euroviziju čini najgledanijim ne-sportskim programom. A zahvaljujući svojoj popularnosti, zaslužna je za lansiranje međunarodnih karijera glazbenika kao što su Celine Dion, Julio Iglesias i naravno, ABBA i hitova poput „Nel blu, dipinto di blu“ (jedina pjesma s Eurosonga koja je nagrađena i Grammyjem) i „Waterloo“.
I dok još uvijek povremeno na Euroviziji možemo čuti i romantične (power) balade, čini se (barem laicima) da se fokus odmaknuo od glazbe prema spektaklu kao takvom te da se rijetko pjesma probije iz Euroverzuma na međunarodne radijske i ine kanale.
Ono što viđamo puno češće su nevjerojatni svjetlosni efekti, pirotehniku, rad kamera koji je za svaku pohvalu i kostime o kakvima se još danima raspravlja (ili ima noćne more), a glazba i poruke o bratstvu i jedinstvu, anksioznosti i identitetu padaju u drugi plan.
A što bi na kostimografiju i scenski nastup kakav je ove godine imala, primjerice, Irska rekle naše mlađe verzije koje su pomno pratile natjecanje svake godine i učile napamet pamtljive refrene? Nisam sigurna, ali bi svakako vrlo rano osvijestile društvo spektakla u kojem živimo i u kojem dobijemo tri minute za uhvatiti nečiju pozornost, svim dostupnim sredstvima kako bi taj snažan utisak konvertirali u lajkove, klikove, pozive glasove, pažnju koja se može monetizirati.
Vrt vremena
Naizgled još kraći vremenski okvir imaju uzvanici Met Gale koji se trude zaokupiti što veći medijski prostor svojom pojavom pred fotografima na crvenom, tj. bijelo-zelenom išaranom tepihu na ulasku u modni događaj godine.
Večera dobrotvornog karaktera na kojoj se prikupljaju sredstva za financiranje Metropolitan Museum of Art’s Costume Institute okuplja brendove, celebove i zaljubljenike u modu, a njezina je povijest koja započinje 1948. još duža od one Eurovizije, a inicijativa da se odgovori na određenu temu kroz kreacije koje uzvanici nose postoji od 1970-ih i slavne urednice Diane Vreeland.
Met Gala nam je kroz godine donije neke uistinu nezaboravne modne momente, poput dolaska Sarah Jessice Parker i Alexandera McQueena u tartanu, Rihanne kao pape ili velikog omleta, Lady Di u slip haljini, Liv Taylor i Stelle McCartney u Rock Royalty majicama…no i neke koje bismo vrlo rado zaboravili, kao Jareda Leta kao mačku ili Kim K kao Grim Reapera… Baš kao što je Eurosong veliki festival gdje caruju Camp i kič, ovaj sajam taštine donosi nam modne eskapade koje graniče s performansom i spektaklom, no nekad se velika očekivanja svedu na kičasti neuspjeh koji je više hot mess nego haute couture.
Ovogodišnje izdanje bilo je, u najmanju ruku, zaboravljivo što se mode ili očekivanog spektakla tiče. Mnoštvo cvjetića koji su očito bili prva pomisao na riječ “vrt” i iznenađujuće mnogo bijelih odijela s crnim cipelama ili klasičnih smokinga (zijev!). Rijetko koji uzvanik (ili bolje rečeno, modni dizajner) je doista pomicao granice u interpretaciji teme „The Garden of Time“ koja se referira na novelu J.G. Ballarda o aristokratskom paru koji pokušava „kupiti vrijeme“ dok na njihovu vilu nadire ljuta svjetina.
Neki su primijetili da ovogodišnja tema iznenađujuće odgovara duhu vremena u kojem su klasne razlike sve očitije. Na scene iz književnog predloška podsjeća i sama situacija na ulazu, gdje je antiratni prosvjed „dočekao“ uzvanike koji su se došli pokazati u svojim luksuznim kreacije u kojima će ostati vrlo kratko vrijeme na večeri za koju karta košta 75,000 dolara.
Pa postoji li strah da i događanja poput Met Gale i Eurovizije odu u ropotarnicu povijesti? Samo ako ostanu „okamenjene“ i ne uvedu promjene koje mlađe generacije, osjetljivije na društvene nepravde i sve svjesnije globalnih kretanja, očekuju. I možda se (opet) pretvoriti u prostor za pomicanje i otvaranje granica te odskočna daska za mlade i neetablirane umjetnike u potrazi za publikom.
