‘Kakva luda žena! Amber mi je to stalno radila. Nisam je više mogao gledati u oči’, vrištali su bombastični naslovi u medijima citirajući navodnog porotnika koji je brže-bolje iskoristio svoj Twitter kako bi opisao muke koje je morao svakodnevno proživljavati na mukotrpnom suđenju stoljeća, i to dan nakon što je donesena presuda da Amber Heard mora platiti Johnnyju Deppu iznos od 15 milijuna dolara.
A kako bi njegovo svjedočanstvo pod korisničkim imenom ‘Seekinginfinite’ bilo upečatljivije, uz ispovijedi anonimnog porotnika i pomne analize kada je shvatio da Amber laže, izvodi gaslighting, citira tekst iz filma ‘Talentirani gospodin Riplay’ te izjavu kako su svi poslije suđenja komentirali upravo taj njezin čudan izraz lica išle su na tisuće fotografija koje zumiraju grimase potresene glumice, neukusni memeovi koji ismijavaju slučaj obiteljskog nasilja ili, još gore, kao da je riječ o nekom bezazlenom korejskom trendu – fancamovi.
Polarizirano suđenje i digitalni detox uz knjigu Malcolma Gladwella
Trebaju li možda Johnny Depp i Amber Heard sada tužiti sve društvene mreže, a ponajprije porotnike za nanesenu duševnu bol koju možda neće zaliječiti ni stotinu milijuna dolara, dalo bi se o tome raspravljati, ali prije toga svakako preporučujemo da pogledate sjajan HBO dokumentarac ‘Johnny i Amber: Istina ili laži’. No svima onima koji su strastveno sudjelovali u ovom izrazito polariziranom suđenju, čvrsto zauzimali strane, pravili memefikaciju obiteljskog nasilja, okružni sud okruga Fairfax u Virginiji trebao bi preporučiti obavezni digitalni detoks godinu dana i tri puta dnevno čitanje knjige Malcolma Gladwella ‘Kako razgovarati s neznancima: Što bismo trebali znati o ljudima koje ne poznajemo’.
Iako naslov možda sugerira da je riječ o knjizi koja se bavi govorom tijela, čitanjem izraza lica i kako sve te suptilne signale iskoristiti na prvom dejtu ili na razgovoru za posao u svoju korist, činjenica je da je Malcolm Gladwell kao pravi detektiv noir filmova otišao puno dublje te se posvetio preciznoj analizi sudskih slučajeva, ubojstvima, samoubojstvima i skandalima iz crnih kronika. A njegov je glavni zaključak: Nemojte dopustiti da vas zavaraju nečiji govor tijela i grimase, jer lažljivci mogu djelovati iskreno, špijuni lojalno, a nervozni ljudi, pogotovo oni s tikovima – potpuno krivi. A onu fiksideju da nam nečije facijalne ekspresije mogu pomoći da shvatimo što se dogodilo i laže li osoba ispred nas ili ne, ima li dijagnozu ili je samo dobro odglumila, možete slobodno baciti u vjetar, jer su često potpuno neutemeljene i pogrešne!
Kako je algoritam pobijedio suca u čitanju izraza lica
Kako bi dokazao svoju teoriju, Gladwell navodi istraživanje koje je uključivalo ljude i strojeve (čitaj suce i algoritme) koji su morali donijeti važnu odluku – hoće li optuženog strpati u zatvor da dođe k sebi ili će ga uz jamčevinu pustiti na slobodu i držati fige da ponovno neće počiniti krivično djelo. Što se tiče algoritama, tu nije bilo posebnih zahtjeva. Svi su se parametri unosili u komp koji je zahvaljujući posebnim algoritmima izbacio presudu – zatvor ili uvjetna, dok su suci imali neke svoje zahtjeve. A oni su se često ticali baš toga da optuženom pogledaju nekoliko minuta ravno u oči ili da, recimo, osuđena gospođa koja iz vjerskih razloga nosi feredžu na tren oslobodi lice prije nego on donese presudu, jer oči nikada ne lažu. I, znate li što se dogodilo s famoznim čitanjem izraza lica?
Slijepa točka i genetski upisana lakovjernost
Na kraju je ispalo da su suci ipak na neki način, ok nećemo reći baš potpuno bili slijepi, ali ma koliko iskusni, pravedni i mudri bili, imali su neku vrstu slijepe točke koja ih je sprečavala da situaciju sagledaju objektivno. Da stvar bude gora, čini se da su algoritmi daleko istančanije prosuđivali i donosili bolje odluke od ljudi.
To se navodno dogodilo i u slučaju Amande Knox koja je osuđena za umiješanost u ubojstvo prije svega zbog njezina hladnog izraza lica i nemogućnosti izražavanja ‘pravih emocija’, a ne na temelju čvrstih dokaza. Ili da odemo još dalje, u slučaju kada je Neville Chamberlain davne 1939. godine posjetio Adolfa Hitlera u njegovu bavarskom dvorcu i vratio se u Veliku Britaniju, a narod ga je slavio zbog njegova uspješnog pregovaranja. Pa kako i ne bi kada je Englez hrabro tvrdio da rata neće biti jer mu je tako obećao sam Hitler koji je, citiramo – iznimno topao i šarmantan čovjek.
Zašto nam se događa da čak i kada pred sobom imamo najveće negativce nismo u stanju vidjeti pravo stanje te nas nečiji govor tijela i facijalne ekspresije, pogotovo u doba društvenih mreža, često navedu na pogrešan trag? Čini se da nam je takva vrsta naivnosti i lakovjernosti upisana u gene’, kaže Gladwell. ‘Naime, postoje zdravi evolucijski razlozi zašto smo skloniji povjerenju nego sumnji te zašto vjerujemo samo onim informacijama koje se uklapaju u naše unaprijed stvorene predrasude. Jer da je sumnja bila temelj svih interakcija sa strancima, ne da nikada ne bismo naučili surađivati, nego nikada ne bismo ni izašli iz kuće, kamoli na internet. Ili da parafraziramo Hamleta: ‘Može netko izgledati kao lud i praviti grimase kakve hoće, no i dalje biti normalan.’
Naslovna fotografija: Shutterstock; kolaž: Tamara Švelić Sabljić
