Ne znamo gdje ste vi bili u dvije protekle subotnje noći, no mi imamo alibi. Bili smo u onih 1,4 % gledatelja emisije ‘Posebni dodaci’, kako je duhovito poentirao voditelj emisije Dean Šoša te još jednom pogledali čuvenu kvadrilogiju koju čine filmovi ‘Avantura‘, ‘Noć’, ‘Pomrčina‘ i ‘Crvena pustinja‘. Što se nas tiče, ovog trena bismo potpisali peticiju da se filmovi talijanskog redatelja vrte barem jednom mjesečno. Za sve one kojima je hitno potreban digitalni detox i mentalni reset. A za one nestrpljive koji su navikli sve čitati u natuknicama, brzo i još brže, evo i 7 razloga zašto.
Što se događa kada usporimo vrijeme?
Kada je prije 65 godina film ‘Avantura‘ prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu publika je bila zbunjena i dočekala je film s podsmijehom i zviždukom, jer se nije znala nositi s dugim i meditativnim kadrovima. A i redateljima kao što su Orson Welles i Martin Scorsese je trebalo neko vrijeme da shvate kako je Michelangelo Antonioni uspio od „dosade“ napraviti tako zanimljiv film. Iako je film dobio sve nagrade struke i doktorati su napisani o tzv. mrtvom vremenu i svim onim međuprostorima koje bi holivudski redatelji bez da trepnu bacili iz montaže samo tako jer smetaju linearnoj radnji, (a bome se i nakralo ovog postupka – od Wonga Kar-waija do Sofije Coppole), iz ovog režijskog postupka zvanog i Antonionijevsko vrijeme, a koji je naznačio prekid s tradicionalnom naracijom i ulazak u eksperiment i apstrakciju dogodio se pravi obrat. Da, vrijeme je na filmu možda stalo ili rastegnuto kao žvaka, ali napetost i emotivni intenzitet su porasli. Kao i mogućnost gledatelja naviklog na neprestano bombardiranje očnog živca brzim izmjenama kadrova da se konačno zagleda u samog sebe. I pokuša bez imalo moraliziranja doći do nekih odgovora.
Antonionijeva ideja da je moderni svijet prenapuhan, emocionalno ispražnjen i komunikacijski kompleksan česta je nit u njegovom opusu, a izgleda da je aktualnija danas nego u doba kada je nastala.
Je li okej izdati curu, prijateljicu i zašto uopće varamo?
Puno je filmova snimljeno o ljubavnim trokutima, fatalnim preljubima i aferama na jednu noć koje su tako intenzivne da su zauvijek trebale biti zabilježene, no izgleda da nitko nije dublje ušao u iracionalnost ljubavnog odabira od Antonionija. Film ‘Avantura‘ inspiriran je stvarnom pričom glumice Monice Vitti koja se svojedobno izgubila na jednom otoku, a koju je na početku veze ispričala Antonioniju. No u filmu ova priča nema sretan kraj jer izlet jahtama do Eolskih otoka završava nestankom glavne junakinje Anne u vulkanskim stijenama. No traumatičan događaj neće omesti njenog dečka Sandra da već prve noći, dok traje panična potraga, poljubi njenu prijateljicu Claudiju (Vitti). Iako dobar dio filma pratimo razvoj odnosa koji ima potencijala da se razvije u klasičnu ljubavnu priču, pred kraj se događa vrlo neobičan zaplet i još neobičniji kraj, a koji jednim potezom briše sve ono što smo mislili da znamo o požudi, prevari, sramu i oprostu.
Sandro ne vara zato što voli drugu ženu, nego zato što više ne zna kako biti autentičan. Claudia ne prašta zato što je slaba, nego zato što shvaća da svi tumaraju istom prazninom. ‘Avantura’ nije priča o ljubavnom trokutu, nego o emocionalnoj dezorijentaciji moderne duše. Prevara i oprost nisu ni početak ni kraj – oni su samo još jedna postaja na putovanju koje nema kartu.
Zašto mi se nije javio?
Ako bismo poželjeli navesti dva top pitanja koja čitatelji MOOD portala upisuju u Google tražilicu, to su onda evergreen teme – zašto mi se nije javio i kako se smiriti. Ukratko, ljubavni problemi i anksioznost. Iako su pitanja u vezi ghostanja, čitanja tuđih misli i mučnine koja ide uz osjećaj prekida doista vječna – radili vi filmove u šezdesetima ili danas – činjenica je da ih nakon gledanja Antonionijevih filmova više nećete postavljati. Posebice nakon ‘Pomrčine‘, filma o mogućnosti jedne ljubavi koja se nikad nije razvila. Alain Delon je burzovni mešetar bez cilja osim zarade. Monica Vitti, emocionalno iscrpljena jer je upravo prekinula vezu koja je ne ispunjava, traži povezanost. Iako njihovi prvi susreti bude leptiriće u želucu i divno je gledati kako određeni pogled, šala ili gesta mogu natjerati Monicu da se tako iskreno nasmije, izgleda da ljubavni žar nema dovoljno potencijala. Jer iako se oboje dogovore za idući susret – na njega nitko ne dođe. Naime, u većini filmova, kad redatelji prikazuju ljubavni odnos, provlači se ideja da je to najvažnija veza u životu tog lika. Ali Antonioni to ne radi – on pokazuje jednu od mnogih i time dočarava koliko je teško povezati se s drugim čovjekom. I koliko je teško biti siguran u vlastite osjećaje
“Voljela bih da te volim više. Ili nimalo, priznala je Monica Vitti u filmu ‘Pomrčina’ i zauvijek nam dala pravi odgovor na sva naša pitanja.
Što kad nestane ljubavi u braku?
Ako ima istine u onome što je jednom rekao pisac Branislav Glumac da nas zapravo od svih tih silnih osjećaja zanima samo prah ljubavi i da smo je u stanju sagledati samo u trenutku kada nestane, mnogi od nas su se pitali – može li se prepoznati taj bolni trenutak. Događa li se raspad naglo jer usred noći na nekoj zabavi sretnete zgodnog stranca ili svi ti intenzivni osjećaji pomalo gasnu i odumiru. Nije stoga čudno da film ‘Noć’ otvara upravo scena čovjeka na umoru u bolnici. Bračni par kojeg glume Marcello Mastroianni i Jeanne Moreau dolazi bolesnom prijatelju i piscu u posjet, a do kraja noći, nakon niza pitoresknih scena u rimskim kafićima, akrobatskog striptiza u donjem rublju s čašama šampanjca, razvratnih zabava i nagovještaja obostranog preljuba, njihovoj će vezi doći kraj. Iako je teško pronaći onu točku prijeloma, kraj filma nudi i pokušaj da se ona detektira, i to upravo u starom pismu s početka ljubavne veze kojeg žena čita mužu, a on se kao u nekom predugom filmu više ne sjeća ni radnje, a kamoli kako je sve počelo.
Htio sam naglasiti osjećaj praznine kojoj smo nepopravljivo privučeni. Zabave su oličenje te praznine, lijepe su, ali besmislene, izjavio je redatelj. A ništa više uspjeha Antonionijevi junaci nemaju ni u ljubavi. Uvijek postoji neka bolna, spora faza gubitka ljubavi. Ili je uključena nevjera ili kraj veze dolazi prerano. A likovi djeluju jedino kad pokušavaju isprazniti svoju tjeskobu, jer seks je njihov jedini oblik kontakta.
Dva najveća straha – usamljenost i ludilo. Okej, ima i treći – kad poželimo sve
Kažu neki da nema tužnije pjesme od one Peggy Lee ‘Is That All There Is’, ali da ju je Antonioni uspio napraviti još tužnijom, jer u svim svojim filmovima tematizira našu opsjednutost materijalnim koja ne donosi emotivno ispunjenje i osjećaj junaka da ih nitko ne razumije jer žele sve. Naime, u filmu ‘Crvena pustinja’ glavna junakinja koja je netom izašla iz umobolnice priča svom novom poznaniku tragičnu priču o djevojci koja se nikako nije snalazila u svijetu jer je željela imati sve. I koja je osjećala da je pomalo pomaknuta, da ima raspršen mozak, da ju tehnologija plaši te da ponovo mora naučiti voljeti. A netom prije i svom sinu neobičnu bajku o djevojčici koja je voljela plažu s crvenim pijeskom, nije razumjela ni odrasle, ni svoje vršnjake i koja nikada nije otkrila otkuda dolaze sve te pjesme koje je jednog dana nenadano čula kada se na obzoru pojavio nepoznat jedrenjak.
“Tko je pjevao”, pita je sin.
” Sve je pjevalo… sve”, odgovara mama.
Iako toga nismo svjesni, našim životima dominira industrija. Progonjeni smo reklamama koje sve suptilnije zadiru u našu psihologiju i podsvijest. Svaki dan se svijet mijenja. Svaki dan se i mi mijenjamo. Postajemo stranci sami sebi. Proizvodi u našim domovima počinju izgledati strani. A mi gledamo druge, pijani od iluzije života i užasnuti, rekao je Michelangelo Antonioni.
Zašto je kretanje dobro za anksioznost?
Kada bi netko raspisao natječaj za najizgubljeniju generaciju u povijesti čovječanstva, kladimo se da to ne bi bili mladi iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je svijet još jedrio na krilima optimizma, pomiješanog sa studentskim buntom i otkrivao razne modernizme. Uostalom, Fellinijev film ‘La Dolce Vita’ ostao je i danas kao jedna od najboljih dokaza hedonizma ludih šezdesetih. Utoliko su bitniji Antonionijevi filmovi koji prikazuju i drugu stranu medalje – sve te izgubljene likove koji ne znaju što bi sa svojim životima, zašto osjećaju knedlu u grlu, a ni kako je verbalizirati. I jedino što im preostaje je da hodaju u previsokim potpeticama po rimskim predgrađima, igraju neku inačicu šaha na pločicama bogataške vile, skaču u odjeći u bazenu, ulaze u aute s prvim zgodnim strancem, ljube nepoznatu djevojku u umobolnici koja ih odvuče u krevet ili se ljube na travi. Možda je upravo iz tog razloga glavna junakinja Crvene pustinje zaljubljena u Corrada, muškarca koji se uspijeva prilagoditi suvremenom dobu, zato jer je jednom nogom na kopnu, a drugom na moru, u svijetu mašte i vječnim putovanjima.
Možda nas je upravo to bježanje bez razloga, učinilo tako otpornima. H. P. Lovecraft je jednom rekao: Najstariji i najjači ljudski osjećaj je strah, a najstariji i najjači oblik straha je strah od nepoznatog. To je instinkt koji nam je dobro poslužio.
Zašto nam je važan lik žene koja ne zna što želi?
Kažu da će internet preživjeti samo zbog naših pitanja te da će surfanje i tipkanje uskoro zamijeniti tone glasovnih pitanja. No smije li onda čovjek uopće reći da nešto ne zna uz sve te tražilice, grupe potpore i AI savjetnike? To je, naime, i pitanje koje u novim epizodama serije ‘I, tek tako‘ postavlja Carrie svojim prijateljicama, iznervirana Aidanom ne-odgovorima. Utoliko je utješnije gledati sve te žene koje u Antonionijevim filmovima tragaju za svojim identitetom. Besciljno lutaju ulicama, odlaze na kućne zabave kod nepoznatih žena pa mijenjaju boje kože, stavljaju perike, plaze jezik na ogledalu ili poput Monice Vitti u filmu ‘Crvena pustinja’ iskreno govori poznaniku stojeći u praznom dućanu da nema pojma što će u njemu prodavati. Vjerojatno keramiku, o kojoj isto ništa ne zna, ali ako se dosjeti, zapisat će u svoj rokovnik Faenzu, mjesto koje bi trebala posjetiti da nešto o njoj nauči. Stoga, Monica Vitti nije muza, ona je ogledalo. Njeni likovi nisu dizajnirani da ugode – oni tragaju, nestaju, umiru od dosade i čeznu, i u tome su nevjerojatno stvarni. Za razliku od većine suvremenih “jako jakih žena” koje su zapravo fantazme, Antonionijeve junakinje imaju dubinu i složenost stvarnih ženskih stanja te nije čudo da je dosta motiva i tema za svoju kvadrilogiju od Antonionia posudila i talijanska spisateljica Elena Ferrante.
Film ne treba davati odgovore, nego postavljati pitanja. Ili još bolje – prikazivati kako ljudi žive s pitanjima. Život je proturječan, nepouzdan, pun sumnje – i film bi to trebao moći izdržati. Mene zanima ono što ostaje između: između jednog pogleda i drugog, između rečenice i šutnje, između želje i postupka, izjavio je Antonioni. Redatelj čiji su filmovi opstali, između ostalog i zato što znaju šutjeti na pravi način.
