U veljači je na HRT2 u sklopu serijala Mostovi prikazan dokumentarni film u dva nastavka „Nasta Rojc – Enfant terrible“ urednice i scenaristice Ive Čuline u režiji Mara Pitarevića (montaža Miljenko Baričević, direktor fotografije Marko Jerbić) stavivši ponovno u fokus jednu od najosebujnijih hrvatskih slikarica prve polovine 20. stoljeća. Slikarica Nasta Rojc (1883. – 1964.) rođena je u vremenu kad su društvene norma bile da se djevojke odgajaju i obrazuju kako bi ih se prije svega pripremalo za ulogu majke, supruge i kućanice. O čemu 1881. u svojoj knjizi „Uzor-djevojka ili kako da djevojka omili Bogu i ljudem“ piše i Josip Gall učitelj na zagrebačkoj Višoj djevojačkoj školi: „Zato treba, da naobrazbom od žene učinimo ono što ima da bude, tj. čestitu, marljivu kućanicu, ljubežljivu suprugu i sretnu majku“.
Nasta Rojc razbijala je te okvire i stereotipe već od djetinjstva, no njezin je put bio ispunjen nizom kompromisa kojima je morala udovoljiti ocu kako bi slijedila svoj poziv. Dragocjen, neobjavljen autobiografski zapis „Sjene, svjetlost i mrak – Iz mog života“ na kojem je temeljen i dokumentarni film, daje nam uvid u njezin nimalo lak životni put ispunjen čestim bolestima i borbom s patrijarhalnim okvirima, piše dr. sc. Darija Alujević, prof. povijesti umjetnosti.
Rođena u građanskoj obitelji (otac Milan Rojc bio je pravnik i političar) imala je mogućnost kvalitetnog školovanja, a odrastanje na imanju Rojčevih u Gudovcu kraj Bjelovara, lutanja po šumama, jahanje, probudili su u njoj ljubav prema prirodi, ali i slobodu i nesputanost. Kako bi odobrovoljila oca da joj omogući pohađanje privatnog slikarskog tečaj kod Otona Ivekovića u Zagrebu obećala je svladati kuhanje.
Kako je Nasta drsko ušla u ‘muški svijet’
Vrijeme je to kada ženama na većinu europskih likovnih akademija nije bio dozvoljen upis, već su za njih postojale tzv. ženske škole ili akademije, jednu od tih Nasta je pohađala u Beču i Münchenu, učeći gotovo sve od slikarstva, grafike, kiparstva pa do fotografije. Bavljenje slikarstvom za žene početkom 20. stoljeća je trebalo predstavljati tek kvalitetnu dokolicu i dodatnu vještinu u odgoju, no, Nasta je htjela više, unatoč očevoj zabrinutosti da će njegova prvorođenka život provesti gladujući, krenula je dalje. Već u ranoj mladosti ruši rodne stereotipe, ulazeći u „muški svijet“, kao strastvena lovkinja.
Na školovanje u Beč Nasta je ponijela svoju pušku objesivši je zajedno uz pojas s patronama i samokresom na zid, iznad postelje u svojoj studentskoj sobi. Tu je strast ovjekovječila i ikoničkim autoportretom u lovačkom odijelu iz 1912. godine, na ovoj tonski rafiniranoj slici prikazala je sebe u punoj lovačkoj opremi, stojeći u pejzažu, u blagom poluprofilu.
Ljubav prema pejzažu i slikanju na otvorenom
Uz brojne portrete i autoportrete važna dionica njezina slikarstva su i pejzaži, ljubav prema pejzažu i slikanju na otvorenom (plein airu) započela je u najranijim godinama, a nastavila se za školovanja u Beču kod slikarice Tine Blau. Upravo su prizori s Rojčeva imanja bili među prvim motivima njezina slikarstva. Paradigmatski su njezini snježni pejzaži kao što su Putnik (1911.) ili Zima s gavranima (oko 1918.) u kojima se u bjelini snijega javljaju gavrani ili vrane kao zloguki vjesnici i slutnja smrti s kojom je, često pobolijevajući, bila suočena već od djetinjstva. Jedan od životnih kompromisa bila je i udaja za slikara Branka Šenou (Augustova sina) 1910. godine.
‘Brak nije smio biti pravi brak’
Nasta Rojc i Branko Šenoa imali su blizak prijateljski odnos, no kako je sama napisala u autobiografiji, taj brak nije smio biti pravi brak, ali taj joj je kompromis donio očevu pomoć oko atelijera. Svoj životnu partnericu Alexandrinu M. Onslow britansku časnicu upoznaje krajem Prvog svjetskog rata te će s njom provesti ostatak života, koji je većim dijelom provela u kući i atelijeru na Rokovom perivoju 6.
Klub likovnih umjetnica
Iako su u povijest umjetnosti umjetnice nerijetko bile izostavljane i „zaboravljane“ Nasta Rojc zadnjih je desetljeća predmet brojnih studija i istraživanja, ali i umjetničkih projekata, te svojom autentičnošću i dalje pobuđuje interes. Ne treba zaboraviti da je djelujući u vremenu kada žene na ovim prostorima nisu imale pravo glasa (dobit će ga tek 1945.) bila i predvodnica nekih od važnih emancipatorskih inicijativa likovnih umjetnica u Zagrebu osnovavši sa kolegicom Linom Crnčić Virant i Klub likovnih umjetnica u Zagrebu 1927. godine. Djelovanje Kluba od 1928. do 1940. kroz niz izložbi otvorilo je put afirmaciji i većoj vidljivosti domaćih slikarica i kiparica.
Unatoč kompromisima i svim društvenim preprekama i ograničenjima koje su postojala za žene početkom 20. stoljeća, Nasta Rojc svojim je djelovanjem ali i životnim odabirima uspjela slijediti svoj put koji i danas intrigira i nadahnjuje.
Tekst; Darija Alujević
