Svima koji su se nakon uzajamne emancipacije ponovno našli za obiteljskim stolom, naslov ove predstave djelovat će sumnjivo i blago uznemirujuće. I to s razlogom. S Božićima, Uskrsima, rođendanima i karminama je relativno lako – tu je buka alibi da se stvari odrade na mišiće. Svakodnevica malo komplicira stvari i treba je znati prehodati, pogotovo kad je gluha. Ono između razgovora o ručku i Dnevnika, onaj prosječni utorak nakon razgovora o vremenu i poslu, te sitne rituale koji potvrđuju skučene gabarite obiteljskog suživota. Tu tišina nije dobrodošla. U nuklearnim odnosima duge šutnje znače da je bomba već pala. Ili da će upravo pasti. U nizu razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno.
Naime, predviđanje novih ekonomskih i ekoloških katastrofa od strane vlade donosi razvoj sustava zaštite, kao i informativne formulare čije jedno pitanje izazove velike prijepore. Naime, upitnik u kojem se od roditelja višečlane obitelji pita: ukoliko zbog katastrofalnih događaja, možete zadržati samo jedno dijete, koje bi to dijete bilo? Sadašnji trenutak drame trenutak u kojem roditelji priznaju najstarijem sinu, miljeniku obitelji, kako su ga u formularu odabrali kao nekoga koga bi se potencijalno odrekli, te kako bi zadržali mlađeg sina, koji je oduvijek bio problematičan. Kroz niz razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno.
Kroz niz vremenski ispremiješanih razgovora kroz deset scena razlaže se i pojam obitelji, koji u svim kriznim vremenima dobiva novo značenje. Drama se formalno sastoji od samih dijaloga. Jedina didaskalija nalazi se u naslovu drame. Dijalog se sastoji od čistih, ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica, optužbi, gorkih istina, bez imalo uljepšavanja. Povratak na čisti dijalog u vremenski ispremiješanim scenama stvara posebnu atmosferu i naboj drame – osjećaj neizvjesnosti, napetosti te ono što Martinića najviše zanima u kazalištu – jesmo li spremni čuti neumivenu istinu?
Dramski tekst „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ predstavljen je krajem prošle kazališne sezone na scenskom čitanju u ZKM-ovu Bienalnom rezidencijalnom programu za afirmirane hrvatske dramske pisce koji je usmjeren na poticanje, prepoznavanje i promoviranje suvremenog hrvatskog dramskog pisma te na osnaživanje hrvatske suvremene dramatike i njezinih prominentnih predstavnika. Ovaj Martinićev tekst prošao je tako u ZKM-u sve etape nastajanja kazališne predstave: proces narudžbe teksta, prve provjere teksta u formi koncertnog čitanja pred publikom te konačno i praizvedbu teksta. Osim Ivora Martinića i Aleksandra Švabića autorski tim čine: dramaturg Marin Lisjak, scenograf Matija Blašković, scenski pokret potpisuje Petra Hrašćanec, dizajn rasvjete Anton Modrušan, dizajn zvuka, kompozitor Miodrag Gladović, kostimografkinja je Tea Bašić Erceg, a inspicijentica Dina Ekštajn.
Ovo nije prva suradnja Zagrebačkog kazališta mladih i Ivora Martinića. Naime, u ZKM-u je 2019. postavljena i višestruko nagrađivana predstava „Dobro je dok umiremo po redu“, također u režiji Aleksandra Švabića.
Ususret praizvedbi teksta Ivora Martinića „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“, u režiji Aleksandra Švabića, održat će se tribina Čitanje kazališta u četvrtak 13. veljače 2025. u 18:00 sati, u dvorani Polanec. Ulaz je slobodan.
ZKM-ovo Čitanje kazališta ujedno je i promocija knjige dviju drama Ivora Martinića u izdanju nakladničke kuće Fraktura.
Uz Martinića, jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih dramskih pisaca, na tribini će govoriti i dramaturg nove ZKM-ove predstave Marin Lisjak i Matko Botić, teatrolog, dramaturg i glazbenik. Tribinu vodi pisac Srđan Sandić.
