Multimedijska instalacija Davora Sanvincentija

OKO SPAVA, UHO DIŠE: Uronimo u zvukom bogata životinjska staništa Europe

Nika Kovačić
04.04.2024.

Od utorka 16. travnja do utorka 30. travnja ove godine u izložbeno izvedbenom prostoru KONTEJNER bit će izložena tankoćutna multimedijska instalacija umjetnika Davora Sanvincentija oko spava, uho diše. Naime, instalacija zahtijeva intiman postav koji omogućuje potrebnu posvećenost posjetitelja zbog čega neće biti službenog otvorenja izložbe; posjetitelji su pozvani doživjeti rad u vlastitoj samoći, za vrijeme trajanja izložbe i u radno vrijeme KONTEJNER-a: pon pet: 16–20h; sub: 11–15h. Kustosica izložbe je muzikologinja Davorka Begović.

“Gotovo je bio mrak kad sam pronašao ostatke njegova plijena. U sjeni je krv izgledala crno. Plijen grabežljivca je poput vrućeg pepela umiruće vatre. Sati tame, kao što su noć i san, neophodni su anorganskom i organskom carstvu. Čak ni Mjesec ne sja svake noći, nego ustupa mjesto tami.” D.S.

Oko spava, uho diše, multimedijska instalacija Davora Sanvincentija, polazi od terenskih zvučnih zapisa životinjskih staništa. Rad je proizišao iz kompleksnijeg višegodišnjeg projekta koji je obuhvaćao umjetničko i tehnološko istraživanje te inženjerski rad, realizirano u suradnji s inženjerom elektroakustike Miodragom Gladovićem. Sanvincenti i Gladović izradili su takozvanu zvučnu zamku kako bi mogli bilježiti zvukove životinjskog svijeta noću, te približiti ljudskom uhu i oku trenutke u kojima životinjsko carstvo živi slobodno, lišeno ljudske prisutnosti.

Zvučna zamka omogućila je približavanje spektru koji nam je nepoznat; ulazak u intimu zvukovlja divljih bića i njihove akustičke okoline na mikrolokacijama nacionalnih parkova Risnjak u Hrvatskoj i Peneda – Gerês u Portugalu. Snimke također daju značajan doprinos procjeni bioraznolikosti navedenih područja u odnosu na antropogenu buku i zvučno onečišćenje, što ih čini vrijednom arhivskom građom i za buduće generacije. Iz prikupljenog materijala, Sanvincenti stvara višekanalnu audiovizualnu instalaciju kojom posjetitelja stavlja u stanje neizvjesnosti koje provocira napetost slušnog aparata te mijenja način slušanja i našu auditivnu percepciju, istovremeno stvarajući suosjećanje prema prirodi i životinjskom svijetu.

Baveći se filozofijom zvuka i psihoakustikom, Sanvincenti se u mnogočemu oslanja na djelovanje izvanredno utjecajne skladateljice i umjetnice Maryanne Amacher, od koje i preuzima naslov instalacije, ali i na djelovanje drugih pionira_ki teorija i razumijevanja slušanja.

Davor Sanvincenti (1979.) je multimedijalni umjetnik čije se područje djelovanja nalazi u fenomenologiji audiovizualnog i antropologiji vizualne kulture. Djeluje u medijima filma i videa, fotografije, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualnog performansa. U svojim se radovima bavi konceptom iluzije, istražujući moguće granice ljudske percepcije te konstrukcije iskustva. Izlagao je na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima kao što su Device_art (Montreal), Biennale des Imaginaires Numériques (Aix-en-Provence), 28. Muzički Biennale Zagreb, International Film Festival Rotterdam, Edinburgh International Film Festival, Ann Arbor Film Festival (SAD), Curtas Vila do Conde (Portugal), EXiS International Film Festival Seul, Imagine Science Film Festival – New York. Dobitnik je mnogih nagrada te je sudjelovao na umjetničkim rezidencijama u SAD-u, Francuskoj, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj i Litvi.

PIE1060

Program je sufinanciran sredstvima Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH. Istraživački dio projekta realiziran je u sklopu projekta Arc-hive, a dio snimaka korištenih u radu u sklopu rezidencijalnog programa European Media Art Platform u gnrationu (Portugal), uz potporu potprograma Kultura Kreativne Europe Europske unije.

Pročitaj više

Što to ima pjesma Movin to the Sun francuskog DJ-a Hugela, a koja je osvojila srca i tijela svojih slušatelja?

Tko kaže da dobro putovanje mora uključivati slano more? Pročitali smo knjigu Thierryja Thomasa „Hugo Pratt, portret perom“ i pronašli nekoliko ideja koje vas mogu inspirirati na putovanjima, bez krađe susjedove barke.

Uzevši u ruke roman „Zovem se Poppy“ spisateljice Laurie Frankel znala sam da ulazim u svijet obitelji čiji će se život promijeniti nakon što njihov najmlađi član, petogodišnji Claude, započne propitivati svoj rodni identitet. Claude, naime, obožava haljine i princeze, a kada odraste želi biti djevojčica. Ono što nisam znala jest da ću čitajući toliko intenzivno promišljati o vlastitim uvjerenjima, o sposobnosti shvaćanja tuđih iskustava, o pretpostavkama koje, poput svakog čovjeka, nosim u sebi, a da ih često nisam ni svjesna te o raskoraku između uvjerenja da nešto razumijem i bujice pitanja koja nastaje jednom kada mi se zaista pruži uvid u nečiji svijet.

DOSTA JE „NAJBOLJE VERZIJE SEBE“:

Imamo aplikacije za san, satove koji mjere stres, kalendare za produktivnost, jutarnje rutine, večernje rutine i beskrajnu vojsku podcasta koji nam objašnjavaju kako postati bolja verzija sebe. Pa kako smo onda završili tako umorni? Knjiga „Invictus“ Marcosa Vázqueza vraća nas dvije tisuće godina unatrag kako bi nam ponudila prilično suvremenu ideju: možda ne trebamo naučiti kako kontrolirati život. Možda trebamo naučiti što pustiti.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.