Kada su na vrhuncu slave pitali Davea Gahana, pjevača grupe Depeche Mode kakav je osjećaj biti tako popularan i doslovce cijeli svijet pretvoriti u svoj dnevni boravak, Dave je iskreno odgovorio da je vidio malo svijeta jer je u svakom gradu morao misliti na samu jednu stvar – kako naći novu dozu.
No kakav je to uistinu osjećaj kada uz pomoć opijata pobjegneš na tren od stvarnosti, a kakav je tek pakao kada se u nju moraš vratiti i nanovo funkcionirati kao inače – odgajati djecu, brinuti za kućanstvo, pisati romane od kojih živiš, objašnjavati prijateljima što ti je, nositi duge rukave da se ne vide tragovi igala, lagati doktorima, lagati ukućanima, kućnim pomoćnicama, falsificirati recepte, otići na odvikavanje, ne prepoznati staricu u ogledalu, pomisliti da si se skinula, zaobilaziti sve ljekarne u širokom luku, a naposljetku – napustiti i rodni Kopenhagen ne bi li spasila živu glavu – najbolje je na svojoj koži osjetila danska književnica Tove Ditlevsen.
Danska ‘Euforija’. I to šezdeset godina ranije
Naime, ‘Kopenhašku trilogiju’ čine tri knjige koje su nastale u razdoblju od 1967. do 1971. godine – ‘Djetinjstvo’, ‘Mladost’ i ‘Ovisnost’. A u zadnje vrijeme, knjige danske književne zvijezde su doslovce doživjele ‘novu mladost’ budući da interes za talentiranu spisateljicu koja je rušila tabue i među prvima hrabro progovarala o stvarima o kojima se ne priča – od tajnih pobačaja, muka s majčinstvom, brojnih brzih zaljubljivanja i odljubljivanja, borbi za preživljavanje te naposljetku teške ovisnosti i borbe za mentalno zdravlje te su se zaredali brojni prijevodi, reizdanja te hit kazališne predstave kao što je ona ‘Tove, Tove, Tove’!.
Posljednja u tom nizu – knjiga ‘Ovisnost’, koja je ovo ljeto izašla u prijevodu Miše Grundlera u riječkoj izdavačkoj kući Lector, izaziva posebnu pozornost jer je autorica tako precizno i kirurški oštro opisala svoja ovisnička iskustva te se usporedba sa serijom ‘Euforija’ nameće sama od sebe.
Brak kao izlaz iz siromaštva i put do karijere
Poput glavne junakinje iz serije, koja se na drogu navukla jer su joj u mladosti dijagnosticirali opsesivno-kompulzivni poremećaj, a nakon tatine smrti djevojka je otkrila i tablete protiv bolova i Tove nas vraća u svoje djetinjstvo te upoznaje s teškim uvjetima odrastanja, ranim gubitkom oca te fantastičnim mozgom. Naime, u knjizi ‘Djetinjstvo’ saznajemo da djevojčica Tove već s deset godina zna što želi biti kada odraste. Ta naravno pjesnikinja i spisateljica. No, kako se izdići iz siromašne obitelji i društvenih pravila koja nalažu da klinci s četrnaest godina krenu s teškim i fizičkim radom ne bi li obitelj preživjela?
Brak s uspješnim izdavačem i književnikom Viggom Møllerom se ispočetka činio kao sjajna opcija. Samo kada muž ne bi bio toliko stariji od nje, impotentan, čudan (opsjednut zelenim namještajem) i samo s jednim zubom. ‘Kada sam izlazila nisam mogla gledati u sretne parove’, piše Tove na početku romana, otkrivajući nam da potajice radi na svojoj knjizi. A vrlo brzo i da laže svog prvog muža, jer se zaljubila u drugog – studenta ekonomije Ebbea s kojim će vrlo brzo dobiti djevojčicu Helle.
Bijeg od stvarnosti
No tek će je treći suprug – liječnik Carl uvesti u svijet ovisnosti i to na način da će joj kod kuće obaviti pobačaj te kao anesteziju ubrizgati petidin, lijek zbog koje će Tove upoznati bijeg od stvarnosti, poželjeti se udati za Carla, usput otkriti i druge opijate, piti ih šakom, bez ikakvog osjećaja za doziranje, zaboraviti na partyje koje je toliko voljela i sve kopenhaške pisce i frendove, pristati na nepotrebnu operaciju uha i gubitak sluha te naposljetku – postati žrtva njegovog sadističkog uma, prije nego što će se s trideset kila prijaviti u kliniku za odvikavanje.
„Kad sam kupila kaput i odjenula ga, vraćala sam se glavnom ulicom ne gledajući izloge butika. Bila sam gladna i jedva čekala večeru. Tad mi je pozornost privukao osvijetljen izlog ljekarne. Zračio je prigušenim sjajem bočica sa živom i menzura kristalizirana sadržaja. Dugo sam stajala i gledala u ljekarnu dok je žudnja za malim, bijelim tabletama do kojih je tako lako doći, bujala u meni poput tamne tekućine. Užasnuta, shvatila sam da je ta žudnja u meni poput truleži u stablu ili ploda koji raste u utrobi protiv tvoje volje. S oklijevanjem odmaknula sam se odande i nastavila hodati. Vjetar mi je bacao kosu u lice, a ja sam je srdito micala. Sjetila sam se riječi dr. Borberga: ‘Ako opet dođete u napast…’“, piše Ditlevsen.
No može li njezin um zaboraviti na svoju staru ovisnost te hoće li glavna junakinja smoći snage i postati onaj stoti liječeni ovisnik koji uspije izaći iz pakla droge, te koliko je ova sjajna autorica ogoljela jezika i snažnih slika utjecala na današnje pisce kao što su Elena Ferrante i Karl Owe Knausgard? Sve odgovore možete pronaći ako se uputite na putovanje u središte tame, a na koje vas – tako hrabro, bez imalo uljepšavanja i do boli iskreno, vodi sjajna pripovjedačica Tove Ditlevsen.
