DRUŠTVENA IGRA ‘IMPOSTOR’: 3 stvari koje sam naučila igrajući ‘Varalicu’ na plaži

Nika Kovačić
16.08.2026.

Društvene igre uvijek su imale moć otkrivanja karaktera: tko vara u Monopoliju, tko u Pictionaryju gubi živce, a tko u Scrabbleu glumi da zna engleski. No „Varalica“ – poznata i kao Impostor, Spyfall ili Who’s the Spy? – ide korak dalje.

Pravila su jednostavna: svi za stolom (ili ručnikom na plaži) znaju jednu riječ, osim jednog ili dvoje. Oni su „varalice“. Njihov zadatak je ne otkriti da blefiraju, dok ostali pokušavaju pronaći uljeza. Igrači redom daju tragove: dovoljno jasne da pokažu da znaju riječ, ali ne previše očite da je varalica ne bi lako pogodio. U tom napetom prostoru između istine i laži krije se pravi triler.

Kažu da igra potječe iz popularnih party-igara s početka 2000-tih, iako korijene vuče još od društvenih improvizacijskih igara tipa „Mafia“. Dakle, ništa novo – osim spoznaje da se ljudi stoljećima rado zabavljaju pretvarajući se da znaju više nego što znaju.

No što igrati na plaži ako vam je dosadio Uno? Pijesak u kosi, sol na koži i ekipa s koktelima koja pokušava pogoditi zašto je „borovnica“ dobar trag za riječ „stol“. Idealna kulisa za male psihološke eksperimente. I tri stvari možete naučiti. Osim, naravno, ako ne pretjerate s koktelima.

Iluzija asimetričnog uvida

Psiholozi to zovu iluzija asimetričnog uvida – uvjerenje da druge čitamo bolje nego oni nas. U „Varalici“ se ta iluzija raspada: ti misliš da znaš tko blefira, on misli da znaš, ti misliš da on zna da ti znaš… Ukratko, meta na meti, i nitko više nije siguran u ništa. Paradoksalno, taj kolaps daje neku vrstu olakšanja – shvatiš da nitko zapravo nije otvorena knjiga.

Iluzija introspekcije

Tu nastupa iluzija introspekcije – vjerujemo da imamo jasan uvid u vlastite misli, ali istina je da često improviziramo. U igri se to pokaže kad pokušavaš objasniti zašto si rekao baš tu asocijaciju. Ponekad je razlog sasvim banalan („jer mi je to prvo palo na pamet“), ali ti ga naknadno racionaliziraš kao da iza svega stoji duboka logika. Spoiler: nema je.

Laganje nije tek izgovaranje nečega što nije istina—ono aktivira dodatne moždane zone: frontalni polarni korteks (BA10), zadužen za strateško planiranje, i premotorni te parijetalni korteks, za izbor prave neistine.

Othellova pogreška

Najzabavnija zamka je tzv. Othellova pogreška – vjerovanje da nervoza automatski znači laž. A zapravo, netko može drhtati jer ga je upravo upiknuo komarac, jer ne zna pravila, nije gledao kultni film, prestar je da skuži asocijaciju ili jer ga svi optužuju. „Varalica“ stalno testira tu granicu: tko se preznojava jer vara, a tko jer ga optužuju da vara? U životu, baš kao i u igri, razlika je tanja nego što mislimo.

Ako netko izgleda nervozno, ne znači da laže – možda je samo… nervozan.

Fotografije: Unsplash+

Pročitaj više

Premotaj unatrag!

Najnovija otkrića s Harvarda možda nisu uspjela zaustaviti zub vremena, ali barem su dokazala da godine mogu teći brže ili sporije

MUČENJE ŠUTNJOM

Šutnja, durenje, puhanje, ignoriranje… Zašto sve više ljudi umjesto otvorene komunikacije primjenjuje metode pasivno-agresivnog komuniciranja?

Svijet nije crno-bijel, iako bismo to često željeli. Život je pun kontradikcija koje na prvi pogled zvuče kao greška u sustavu, ali upravo u njima leži istina. Paradoxi su poput mentalnog origamija – tek kad ih presavijete iz svih kutova, shvatite kako zapravo funkcioniraju.

'Obiteljska srebrnina'

Sijeda kosa je neminovna i pred nas postavlja nedvosmisleno pitanje: bojiti kosu, ili ne?

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.