Zamislite sljedeću situaciju – u ranim ste dvadesetima, tek što ste zakoračili u ozbiljnost odrasloga života, a već se možete pohvaliti zaposlenjem o kojem dobar dio svijeta može samo sanjati. Privatno vam nedostaje tek malo ljubavi, no odjednom se i u tom području nešto mijenja… Nadređeni vam muškarac poklanja sve više pažnje, isprva suptilno, zatim sve očiglednije. Shvaćate da takvo što nije pametno, ali jesu li emocije ikada konzultirale razum? Teško mu je odoljeti – inteligentan je, šarmantan, beskrajno karizmatičan i, usput rečeno, čelnik najmoćnije države svijeta. Vaša romansa, ili barem ono za što ste gorljivo vjerovali da jest romansa, neko vrijeme cvjeta, ali nakon što tajna postane javna, vaš vam izabranik, onako džentlmenski, prepušta da medijski linč podnesete za oboje. Ovo je priča Monice Lewinsky – priča čiji početak podsjeća na klasični američki romcom, no kraj nemjerljivo više naginje ka psihološkom trileru.
Kada je 1998. godine ime „Monica Lewinsky“ postalo globalna vijest, društvo nije svjedočilo tek političko-seksualnom skandalu. U stvarnome vremenu bilo je moguće pratiti kako stoljećima stara kultura posramljivanja žena odijeva moderno ruho – ono potpomognuto razvojem interneta, uz čiju su se asistenciju intima i pregršt (dez)informacija započele širiti dotad neviđenom brzinom. Lewinsky je, kako i sama danas navodi, postala nulti pacijent onoga što smo tek desetljeće kasnije nazvali pravim imenom – cyberbullying. U vrijeme afere spomenuti je izraz bio velika nepoznanica. Štoviše, društvo se radije koristilo posve drugom kategorijom riječi kako bi, uz naslađujuć osmijeh, smjestilo Lewinsky „ondje gdje joj je mjesto“. Slut. Whore. Tramp. Bimbo. Golddigger. Harlot. Odgovor na pitanje je li Clinton jednako snažno dočekan na nož znate i sami. Ono što je tada prozvano aferom, naknadno se pokazalo kao jedna od prijelomnih točaka moderne povijesti, trenutkom koji je društvo ogolio do kosti i ukazao na to koliko lako svi mi – od institucija, medija i profesionalaca pa sve do običnih ljudi – postajemo suučesnici u nasilju i javnome posramljivanju žena.
Disproporcija moći
Lewinsky je bila mlada i lakomislena žena, pripravnica čiji se glas ne čuje unutar sustava koji je već sam po sebi utjelovljenje hijerarhije, autoriteta i moći. Clinton je bio dvostruko stariji muškarac, jedan od najvažnijih igrača na svjetskoj političkoj sceni, čovjek gotovo neograničenih resursa i utjecaja, iza kojega je stajala cijela propagandna mašinerija. Međutim, disproporcija moći unutar njihova odnosa u potpunosti je nestala iz analize, a u javnome je diskursu seksualnost jedne žene postala jedina točka optužnice. Ona je reducirana na karikaturu, internacionalni simbol nemorala i javno upozorenje svakoj koja se usudi pomisliti na išta slično. On, karizmatični preljubnik, proglašen je tek čovjekom od krvi i mesa koji, jasno, dolazi uz određene slabosti s kojima se svi mogu poistovjetiti.
Ovo nije pokušaj ‘pranja’ Monice Lewinsky
Štoviše, u brojnim intervjuima ona sama jasno ističe kako se u romansu s nekadašnjim predsjednikom upustila svojevoljno, bez ikakve prisile. Ono o čemu Lewinsky progovara te više od dva desetljeća pokušava podići svijest jest tzv. kultura ponižavanja u kojoj (ženski) sram postaje roba na kojoj je moguće nevjerojatno dobro zaraditi. Jedna od najneugodnijih spoznaja jest to da javni linč nije započeo šuškanjem običnih ljudi već je planski lansiran od strane najuglednijih svjetskih redakcija. Analize offline i online članaka ukazuju na gotovo opsesivno seciranje njezina djetinjstva, privatnog života, seksualnosti, mentalnog stanja kao i posve nekredibilne tvrdnje o njezinoj dugogodišnjoj nestabilnosti.
Novinari, kolumnisti, urednici – profesionalci s navodnim etičkim kodeksom tjednima, mjesecima i godinama sustavno su sudjelovali u procesu dehumanizacije jedne žene. Ne čudi, stoga, što su i obični ljudi brže-bolje uskočili na taj vlak, i nošeni novootkrivenim mogućnostima online svijeta, nastavili u revijalnome tonu.
U cijelome procesu, Lewinsky je izgubila pravo na kompleksnost i multidimenzionalnost. Nije joj bilo dopušteno istovremeno biti mlada, zaljubljena, brzopleta i pogrešna – privilegije koje društvo rutinski dopušta muškarcima. Umjesto toga, njezina je osobnost svedena na funkciju upozorenja – „Ovo se događa ženama koje ne znaju svoje mjesto“.
Dvostruka mjerila
Osim toga, afera je razotkrila duboko ukorijenjen društveni refleks – kada muškarac pogriješi, analizira se sustav, no pogriješi li žena analizira se sva manjkavost njezina karaktera. Bill Clinton bio je politički problem. Monica Lewinsky bila je moralni problem. Razlika nije ni slučajna ni bezazlena, ona je temelj dvostrukih standarda te ključ razumijevanja zašto žene i danas snose nemjerljivo veći teret srama, osude i nasilja. Seksualnost muškaraca (p)ostaje dokaz moći, seksualnost žena (p)ostaje dokaz krivnje. Clinton je opozvan, ali ne i smijenjen.
Njegova politička karijera nije završila, naprotiv, njegov javni ugled, uz vrijeme i povijesni revizionizam gotovo je rehabilitiran, a danas ga se često opisuje kao „kontroverznu, no veliku političku figuru“. S druge strane, Monici Lewinsky društvo nije podarilo proces rehabilitacije, za njega se morala izboriti posve sama. Nije bila osuđena sudskom presudom već najsnažnijim oblikom društvenoga nasilja – narativom srama – kaznom bez suda, bez prava na obranu te bez lupkanja čekićem koje bi označilo jasan kraj mučnoga procesa.
Industrija srama
Naknadnim razvojem interneta te AI generiranog sadržaja, tzv. industrija srama doživjela je procvat. Razlika između 1998. godine i današnje ere zamjetna je, ali nažalost ne u etičkom nego isključivo tehnološkom smislu. Nekoć ste se za postati središtem skandala morali okliznuti sami, danas je dovoljno malko se zamjeriti onome koji vješto barata digitalnim alatima. Osvetnička pornografija rastući je problem današnjice, dodatno naglašen sve učestalijim korištenjem umjetne inteligencije u te svrhe. Nažalost, gotovo svakodnevno svjedočimo novome slučaju neovlaštene, javne distribucije privatnih (ženskih) fotografija, ponekad stvarnih, a ponekad posve umjetno generiranih, kreiranih isključivo s ciljem posramljivanja, obezvrjeđivanja i maltretiranja. Tehnologija je napredovala, no logika je ostala ista – žensko tijelo kao javno dobro i zabava za mase, pristanak kao puka formalnost koja se redovito zanemaruje, a sram kao alat kontrole. Baš kao u slučaju Lewinsky, društvo će prvo upitati što je to ona učinila kada je zaslužila ovo, a tek potom, ako uopće, što je učinjeno njoj.
Borba protiv cyberbullyinga
Danas, u dobi od 53 godine, Lewinsky se okrenula aktivizmu te borbi upravo protiv onoga što joj je zagorčalo mladost – cyberbullyinga. Putem vlastitog podcasta Reclaiming redovito progovara o važnosti osvještavanja društva o pogubnim posljedicama interneta te rapidnog širenja (dez)informacija s ogromnim destruktivnim potencijalom. Također, kontinuirano apelira na razvoj tzv. kulture empatije kao jedine protuteže kulturi srama. No kolektivni dug prema Monici Lewinsky teško ćemo isplatiti tek suosjećanjem ili pak aplauzom njezinoj snazi. Račun će biti poravnat u trenu u kojemu odaberemo u potpunosti dokinuti kulturu koja proizvodi sram kao alat kontrole. Pitanje odavno nije što se dogodilo Monici Lewinsky nego koliko još Monica moramo dehumanizirati prije no što odaberemo promijeniti nešto?
Vizuali: Canva
