Nedavno sam pročitala da Hozierova pjesma „Too Sweet“ zamalo nije ugledala svjetlo dana. Nije mu se činila osobito vrijednom, izjavio je autor djela koje je naknadno zasjelo na prvo mjesto Billboard ljestvice. Osim Billboarda, „Too Sweet“ osvojila je i privatnu radio-stanicu mog uma na kojoj se vrti minimalno 3 puta dnevno, htjela ja to ili ne. Svaki stih te pjesme nenadmašno opisuje ono što osjećam pri kontaktu sa sladunjavim, a što nikada nisam uspijevala adekvatno verbalizirati. Slatko jednostavno nije moj đir. Ni okus ni ukus.
Umjesto deserta radije bih ponovila glavno jelo, prekidne boljke liječim kubanskim cigarama, a ne čokoladnim sladoledom, moj girly „Top Picks For You“ odjeljak na Netflixu morbidna je kombinacija psiholoških trilera i true crime dokumentaraca, a imenovati ijednu sladunjavu knjigu ne bih znala ni da mi život ovisi o tome. Slično je i s ljudima s kojima se biram okružiti – moje najdraže osobe više su nalik oporom vinu nego slatkom soku od grožđa i prilično sam sigurna da je to ono zbog čega se volimo. Slatko jednostavno nije moj đir. Osim u jednome. Moje slatko dovoljno je da nadoknadi svaki drugi izvor sladunjavosti, da neutralizira cinizam s kojim promatram svijet oko sebe, da na površinu izvuče nježnost koju nerijetko skrivam i da unese istinsku radost u moj turbulentan um. Moje slatko ima četiri šape, rep i slinavi nosić, i bez riječi me podučava o ljepšoj strani života.
Lea, ti inače ne tepaš
„Nikada nisam čula da s nekim razgovaraš ovako…“, zbunjeno je prokomentirala moja prijateljica nakon što sam je prvi put upoznala sa svojim psom. „Kako to misliš?“, odgovorila sam još zbunjenije. „Lea, ti inače ne tepaš. Glas ti je drugačiji i gledaš u nju kao da ćeš se svaki tren rasplakati od sreće. Kužim da je slatka, ali nisam te navikla vidjeti takvu…“. Nisam bila svjesna toga sve dok jednom prilikom netko krišom nije snimio video kako bih se vlastitim očima i ušima uvjerila u personality shift koji se događa kada se nađem u četveronožnom društvu. Rastopljena kao sladoled na suncu.
Ubrzo mi je postalo jasno kako je nekima to u potpunosti neshvatljivo. Neki će pak ići toliko daleko da ljude poput mene proglase neprilagođenima. No kažem li vam da su otrovni cinici tek nepopravljivi idealisti rastrgani između onoga što vide izvana i onoga što osjećaju iznutra, čudi li vas i dalje što je dio nas svu svoju nježnost odlučio usmjeriti ka jedinim bićima potpuno lišenim ičeg negativnog? Ideale koje bismo voljeli vidjeti u svijetu uspješno smo pronašli samo u onima koji život žive neopterećeni našim ljudskim obrascima.
Te činjenice postajem iznova svjesna svaki put kada svoju ljubimicu odvedem na druženje u pseći park. Sjedim na klupi i u tišini ih promatram. Sretni su. Neopterećeni. Za njih ne postoji ni jučer ni sutra, već samo sadašnji trenutak ispunjen gotovo dječjom radošću. Jure za lopticama kao da je to najvažniji zadatak na svijetu dok im repovi simpatično vijore. Diskriminacija je za njih stran pojam – nebitno je jesi li velik ili malen, crn ili bijel, spor ili brz, mlad ili star. Važno je samo da si prisutan. Njihov je svijet naizgled jednostavan, ali duboko smislen.
Oni nisu kritičari vlastitih života, nisu opsjednuti prošlošću ni zabrinuti za budućnost. Njihova sreća dolazi iz same srži njihove prirode, dok mi ljudi neprestano pokušavamo pronaći smisao u stvarima koje nas na kraju ispune nemirom. Ne opterećuju se s neuspjehom jer ga ni ne doživljavaju kao takvog, te će s jednakim entuzijazmom pristupiti zadatku prvi kao i stoti put.
Ne preispituju značenje sreće, odakle je došla, što ju je uzrokovalo, kako je zadržati… jednostavno je žive.
Ne ostavljaju kad zaškripi i bez ijedne riječi pronalaze način za iskazati svoju beskrajnu ljubav. Vole gotovo naivno, bez zadrške, bez fige u džepu. Lome srce samo jednom, nenamjerno, tada kada nas zauvijek pozdravljaju. Slatko jednostavno nije moj đir. Osim u jednome. Moje slatko ima četiri šape, rep i slinavi nosić, i u tišini me uči o ljepšoj strani života. Uči me da svijet nije toliko mračan kao što se ponekad čini. Uči me da je radost u malim stvarima koje ću s lakoćom pronaći osvrnem li se oko sebe. Uči me da usporim i pomirišem cvijeće, doslovno i figurativno. Uči me da prestanem uporno tražiti smisao jer sreća je nešto što se živi, a ne shvaća. Uči me strpljenju i nježnosti. Uči me da pravo prijateljstvo ne počiva samo na riječima već na emocijama. Uči me da ljubav nije jedna grandiozna gesta već kontinuirana prisutnost. Uči me ono što mi ljudi često zaboravljamo podučiti jedni druge – uči me kako da budem bolja osoba.
Naslovni vizual: Sara Čolić; Lea Tomac; animacija Canva
