Kao djevojčica i tinejdžerica imala sam veliku sreću proputovati veći dio naše obale (hvala roditelji!), a među svim tim destinacijama jedan je otok zauzeo posebno mjesto u mom srcu – Lošinj. Našu ljubav nije potaknuo turizam već zdravlje; astma mi je godinama zadavala muke, a lošinjski zrak je, kažu, idealan prirodni lijek za takve probleme. Zašto onda ne spojiti ugodno s korisnim?
Vjerujem da ste čuli za teoriju da se najboljim prijateljicama spontano usklade ciklusi, ali jeste li čuli za prijateljice koje su posve slučajno otkrile da obje pate od astme? Upravo to dogodilo se mojoj tada najboljoj prijateljici i meni pa smo u razdoblju kasnog puberteta odlučile pretvoriti Lošinj u naš zajednički ljetni dom. Jutra smo provodile šećući otokom, udišući zrak koji je mirisao na kombinaciju ljekovitog bilja i morske soli što je blagotvorno djelovalo na naša krhka pluća. Noću smo ta ista pluća trovale prvim dimovima cigareta uz prve izlaske i prve koktele… Lošinj je mjesto mojih prvih iskustava i vjerojatno je to ono što ga čini toliko magičnim, toliko neponovljivim sada kada sam odrasla.
Mali krug velikih ljudi
Ondje sam, osim najbolje prijateljice, otkrila svoj mali krug velikih ljudi zauvijek pohranjenih u onaj skriveni kutak uma kojem se vraćam svaki put kad me opere nostalgija. Dani su se tada prelijevali jedan u drugi, a mi smo bili potpuno neopterećeni obvezama; važno je bilo samo što prije stići na plažu, uloviti što bolji preplanuli ten i naučiti skakati na glavu. Vrućina nikome nije smetala kao ni manjak kvalitetnih pića ili skupih večera jer tada nitko nije razmišljao o tome da od arhivskih vina manje boli glava. Bili smo potpuno sretni s jeftinom bocom iz supermarketa koja nas je grijala na noćnom kupanju, prženim krumpirićima s obližnjeg štanda i međusobnim društvom.
Lošinj je period u kojemu sam bila vječno preplanula (čitaj: reš-pečena), s kosom poput Daenerys Targaryen (čitaj: bijelom kao korektor), po prvi put eksperimentirala sa šminkom (čitaj: izgledala kao rakun) i bila sretnija no ikad. Lošinj je prvi skinny dipping, prvi izlazak do zore, prva ljetna ljubav, prve tajne, prvi okus slobode…
Miris slobode i traganje za starim osjećajima
Lošinj je istovremeno i zadnji trzaj moje ljubavi prema ljetu. S vremenom sam (nažalost) odrasla, a osjećaj koji me nekoć obuzimao čim bih zakoračila na taj predivan otok nepovratno je nestao. No otok je ostao isti, ja sam ta koja se promijenila. Duboko sam uvjerena da mi ljudi „volimo“ ljeto iz čiste navike, nešto poput uvjetnog refleksa zaostalog iz školskih dana. Ono je tada označavalo slobodu koju su donosili ljetni praznici – tko normalan ne bio volio tri mjeseca pauze od sjedenja u neudobnim klupama, škripanja flomastera po ploči i nenajavljenih testova?!
U odrasloj dobi samo rijetki među nama imaju luksuz na tri mjeseca ostaviti sve obveze negdje drugdje i opušteno ležati na plaži. A, ako ćemo posve iskreno, čak i kad bi vam se pružila takva prilika biste li zaista znali opušteno ležati tri mjeseca? Isključiti um, ne misliti ni na što, uživati u trenutku, slušati valove, izgorjeti bez straha, ručati sladoled, večerati mojito, zaboraviti mobitel u stanu, smijati se dok vam ne ponestane zraka?
Kako vratiti onaj prvotni high?
Tijelo nam je sada možda službeno na odmoru, no um i dalje bježi na neodgovorene mailove, neplaćene račune, HAK stanje u prometu, tlak koji pada od vrućine, (ne)ugodnih 38 stupnjeva koje više ne toleriramo, SPF, zdrave obroke, dogovore koje smo ostavili „za kad budemo na godišnjem“ i sve ostale stvari zbog kojih je nemoguće duboko udahnuti. Dječja bezbrižnost nestala je, a mi, gotovo poput ovisnika, trčimo od ljeta do ljeta nadajući se da ćemo možda baš ovo ljeto vratiti onaj prvotni high. I nipošto ne govorimo naglas da nam se ova verzija baš i ne sviđa jer čemu ćemo se, zaboga, onda radovati preostalih devet mjeseci u godini?!
Ne volim ljeto, no i dalje si gotovo svake godine poklonim barem vikend na Lošinju. Navika je gadna stvar. Moji ljetni prijatelji sada su, baš poput mene, neki drugi ljudi koje više ne poznajem dobro. Dogodi se da se sretnemo u prolazu, brzinski ispričamo tko smo i što smo postali te nostalgično prelistamo nekoliko starih, kritično loših, ali nama dragih fotografija. Sada na Lošinju osjećam nepodnošljivu kombinaciju sreće i tuge – predivno je vratiti se na mjesto koje mi je dalo toliko lijepih uspomena, no istovremeno mi slama srce saznanje da je nemoguće proživjeti to iznova.
Previsoka očekivanja ili zašto biram jesenovanje
I zato, hrabro te prvi put javno i naglas – ne volim ljeto. Netko mi je rekao da je ljeto period za odmor, zašto se ja još više umaram?! Dosta je bilo pretvaranja, umorna sam od trčanja za osjećajem koji ne mogu vratiti, od nemogućnosti isključivanja vlastitog uma čak i na odmoru, od toga da se baš sad moram zabaviti jer je ovo doba godine kad se ljudi zabavljaju, od insta-fotki koje služe isključivo da pokažem drugima kako je i meni baš super, od 38 stupnjeva zbog kojih se pitam zašto se uopće trudim fenirati kosu (zašto lažete da vam se sviđa kad je vanjska temperatura viša od tjelesne?!), od toga da se polako pretvaram u vampira koji izlazi tek kad sunce zađe jer drugačije ne mogu, a ponajviše od umjetnog osmijeha koji razvučem svaki put kad me netko pita „Jesi li i ti jedva dočekala ljeto?“
Nisam, ljetovanje mijenjam jesenovanjem (ovo uopće nije riječ, zar ne?) jer od jeseni nitko ništa ne očekuje. Baš kao što smo uvjetovani voljeti ljeto, uvjetovani smo i mrziti jesen koja je nekoć označavala početak školske godine i povratak svim dosadnim obvezama. Ali više ne, bar u mom slučaju. Jesen je za mene prazno platno, period u kojem mogu sve, a ne moram ništa. Jesen je ugodnih 18 stupnjeva, šetnje u kojima ne dišem na škrge nakon 15 minuta, kiša koja uspavljuje, lišće koje simpatično šuška, Ryanairove ponude jeftinih letova, odmor na kojem se zaista odmaram i stvaranje novih uspomena umjesto bolnog čačkanja po starima. Volim jesen i jedva je čekam; do tada me potražite ispod klima uređaja.
Ili možda ipak na Lošinju… rekla sam vam, navika je gadna stvar…
Fotografije: Sara Čolić, Lea Tomac; animacija Canva
