Petak / dolazak: Venecija me dočekala kao stari ljubavnik, malo dramatična, malo hladna, ali savršeno fotogenična. U zraku sol, kamen, šapat koraka po mokrim pločnicima i ona vječna ideja da se ovdje sve može pretvoriti u priču.
Maskiranje mode: ON. Ja u svom elementu: lice kao platno, kosa kao manifest, kostim kao stav. U Veneciji vrijedi ona u što se preobučeš, to i postaneš. I to mi je najdraže: anonimnost koja ti daje jednu posebnu moć.
Moja mala ekipa: s umjetnicom Ninom Vukelić (oko koje uvijek kruži neka eklektična magija) i dizajnerom/umjetnikom Damirom Begovićem (koji ima taj rijetki talent: da vidi kompoziciju i kad se svi samo “zabavljaju”). Troje ljudi, jedna estetika, sto ideja.
Petak navečer: večera koja je krenula civilizirano, a završila u onoj najljepšoj vrsti kaosa: brazilski stil. Ritmovi, toplina, ljudi koji se smiju kao da sutra ne postoji. Kao da je netko rekao: “živite sad” i svi poslušali bez pogovora.
Petak / vibe: boje, teksture, sjaj, malo šljokica, malo pogleda preko čaše, puno “ajmo još jednu”. I ona moja unutarnja bilješka: da, ovo je razlog zašto volim život.
Subota / dan: Venecija po danu je lekcija iz detalja. Prođeš pored prozora, vidiš zavjesu, i odjednom poželiš napisati roman. Svaki zid ima patinu, svaki kut ima povijest, a ja… imam potrebu da sve to nosim na sebi.
Subota / tema večeri: “Absolves no one beloved to love” : i odmah ti je jasno da to neće biti “samo party”, već priče o ljubavi, strasti i smrti od viteških narativa i epova, pa do Danteovih Paola i Francesce, i napokon Romea i Julije. Sve ono što nas spaja: želja, grijeh, sudbina, kazna, ekstaza.
Subota / atmosfera: barokna dramatika, svjetlo kao reflektor na sceni, ljudi kao likovi iz tuđih stoljeća. Osjećaj da si upala u sliku koja se kreće. I da je normalno da netko radi akrobacije dok se iznad tebe otvaraju stropovi puni mitologije.
Moje lice / moje maske: u jednom trenutku sam bila crvena, oštra, pomalo opasna (kao da sam pobjegla iz kabarea). U drugom bijela, nježna i sablasno elegantna : čipka, perle, čizme koje zvuče kao točka na kraju rečenice. Obožavam tu igru.
Venecijanski trenutak: uska uličica, mokre stepenice, tama koja svjetluca. Kostimi izgledaju još stvarnije kad su izvan balova, svaki kadar postaje filmski set design.
Zaključak vikenda: Venecija me uvijek podsjeti na jednu stvar: ljubav je lijepa, ali je i opasna, a estetika je najbolji način da se to preživi s stilom.
I da — no one who is loved is absolved from loving.
Fotografije i tekst: Nina Mia Čikeš
