„Čim sam prepoznao okus u lipov čaj namočena komada madeleine, koji mi je svake nedjelje davala tetka Leonie, odmah se pojavi i stara, siva kuća u kojoj je bila njena soba, a s kućom se pojavi i grad, mali domovi, crkva i cio Combray sa svojom okolinom; tako je sve što ima oblik i čvrstoću, i grad i vrtovi, izašlo iz moje šalice čaja.“ – ovo je jedna od najpoznatijih rečenica u svjetskoj književnosti, toliko znakovita da je iz nje izveden naziv Proustovski trenutak. Riječ je o osjetilnom iskustvu koje pokreće intenzivan nalet sjećanja, najčešće onih duboko zakopanih ili naizgled potpuno zaboravljenih. Za francuskog pisca Marcela Prousta okidač je, čini se, bio okus kolačića madeleine namočena u čaj, no biolozi tvrde kako je nos taj koji je uistinu bio na djelu.
Okus ili miris?
Harvardski profesor Venkatesh Murthy navodi da je većina onoga što po navici smatramo okusom zapravo miris – „Kada žvačete, molekule u hrani vraćaju se do vašeg nosnog epitela, a svi ti prekrasni, bogati, komplicirani okusi… sve su to mirisi”. Istaknuo je da tu teoriju lako možemo testirati sami tako što ćemo stisnuti nos dok jedemo, recimo, sladoled od čokolade ili vanilije. Umjesto punoće okusa, osjetit ćemo jedino intenzivnu slatkoću, a čokolada i vanilija neće se osobito razlikovati. S obzirom na to da pri ruci nisam imala sladoled, eksperiment sam odlučila provesti s čašicom pelinkovca. I zaista, umjesto dobro poznatog slatko-gorkog okusa sa suptilnom notom naranče, dočekao me samo onaj poznati osjećaj „topline“ koji prati sva alkoholna pića. Fascinantno!
Svatko od nas je barem jednom u životu iskusio taj Proustovski trenutak te smo se u djeliću sekunde našli u nekom drugom prostoru i vremenu. Za mene muzeji mirišu na djetinjstvo, Joop Homme na prvu ljubav, prskalice na srednjoškolske izlaske, a Karl Lagerfeld Rome na aerodrome. No zašto baš miris toliko snažno izvlači sjećanja na površinu? Osjetilo mirisa razlikuje se od preostala četiri po tome što je jedino koje je direktno povezano s regijama mozga odgovornima za pamćenje i emocije.
Kako mirisii zaobilaze talamus
Sva ostala osjetila prvo putuju do talamusa, regije mozga koja djeluje poput razvodne ploče prenoseći informacije o stvarima koje vidimo, čujemo ili dodirujemo ostatku mozga. Mirisi zaobilaze talamus, direktno dopiru do amigdale i hipokampusa što rezultira neraskidivom vezom između emocija, sjećanja i mirisa. Zbog toga se sjećanja potaknuta mirisima, za razliku od onih potaknutih preostalim osjetilima, doživljavaju kao emotivnija i evokativnija.
Osim brzinskog povratka u prošlost, osjetilo mirisa omogućuje nam i to da zavirimo u budućnost, posebice kada je riječ o izboru partnera. Među najdražim mi dokazima za tu teoriju nalazi se priča moje prijateljice o dejtanju s određenim muškarcem. Ili barem pokušaju dejtanja kojem je na kraj stao upravo miris.
Radilo se o potpuno normalnoj, simpatičnoj i zgodnoj osobi s dobrim higijenskim navikama (!), no svaki prisniji kontakt s njim mojoj je prijateljici izazivao mučninu.
Detektiraj neželjenog partnera!
Prvo je krivcem proglasila njegov parfem, no nakon što je dotični izmijenio nekoliko parfema, a situacija ostala ista postalo je jasno da problem ne leži u umjetnim mirisima već u onom prirodnom – njegovom. Ta anegdota postala je running joke unutar našeg društva, no evolucijski biolozi ističu kako nije riječ ni o pretjerivanju ni o šali nego o duboko utkanoj sposobnosti nesvjesnog prepoznavanja (ne)kompatibilnog partnera.
Miris je vjerojatno najvažniji, iako najsuptilniji čimbenik fizičke privlačnosti jer nos može otkriti složene mehanizme poput seksualne kompatibilnosti čak i kada svjesnom um takve informacije nisu dostupne. Naime, ljudsko tijelo ima više od 100 gena imunološkog sustava koji pomažu pri identifikaciji neželjenih patogena. No osim alarmiranja organizma pri povećanom riziku od zaraze, na sličan način alarm se pali nađemo li se u društvu osobe koja nam na mikroskopskoj razini ne odgovara.
Nevidljivi radar
U jednoj poznatoj studiji, istraživači su muškim sudionicima naložili da dvije uzastopne noći nose majice te nakon toga zamolili ženske sudionice da procjene koja od majica ima najprivlačniji, a koja najodbojniji miris. Utvrđeno je kako je svaka od sudionica preferirala majicu muškarca s imunološkim sustavom bitno različitim od njenog vlastitog dok je najodbojnijom smatrala onu koju je nosio muškarac najsličniji njoj. S biološkog aspekta, rezultati savršeno imaju smisla jer se kombinacijom što različitijeg genetskog materijala (koji uključuje i imunološki sustav) povećava šansa za zdravo potomstvo.
Iako se na svakodnevnoj razini nemjerljivo više oslanjamo na vid i sluh, izgleda da miris ima nezamjenjivu ulogu u našim životima. Sljedeći put kada ste u nedoumici, pokušajte se osloniti na taj nevidljivi radar s kojim je svatko od nas rođen. After all, the nose knows.
Naslovna fotografija: Canva
