Petodnevno putovanje motorom po Crnoj Gori bila je iskustvena zbirka izvanrednih, osamljenih i jedinstvenih doživljaja na meni najupečatljivijim lokacijama. Ova mala zemlja može pružiti autentična i sveobuhvatna iskustva i vrijednosti u stvarima koje se ne mogu kupiti novcem. Bio je to sjajan spoj planina i mora, slavlje izuzetne hrane i vina kao i aktivnog odmora sa zadivljujućim prirodnim okruženjem.
Ponekad je potreban trenutak za odluku, a godine za realizaciju. Tako je nama bilo s putovanjem motorom po Crnoj Gori na kojem smo proveli pet fenomenalnih dana. Doletjeli smo avionom do Podgorice gdje su nas dočekale izuzetno visoke temperature, unajmili motor i krenuli prema Nacionalnom parku Durmitor. Prvo odredište su bile Plužine, mjesto zagrljeno planinskim masivima Durmitora, Maglića i Volujaka s jedne strane i prelijepim kanjonom Tare s druge. Ostali smo bez riječi od ljepote. Osjećala sam se kao da smo sami na svijetu okruženi onim jedinim i jedinstvenim što pruža mir – prirodom. Stali smo, degustirali pića, pričali s lokalcima. Val topline i srdačnosti širio se svugdje gdje smo kročili.
Spektakularni vidici pratili su nas cijelim putem. Pogled na Pivsko jezero oduzima dah baš kao i vožnja kroz serpentinastu cestu prepunu tunela bez signalizacije i rasvjete. Kako je dan odmicao ulazili smo sve dublje u neopisivo lijepa prostranstva Durmitora, uživali u divljini i samoći. Tek poneki konj, krava i ovca te rijetki oduševljeni putnici njima i prirodom bili su naši suputnici prema zalasku sunca. Navečer smo došli do malog mjesta Žabljak u kojem smo proveli dvije noći jer nam je penjanje Durmitorom bilo na bucket listi. Hrana je na cijelom putovanju bila besprijekorna, a ako me čitate znate da jedem isključivo plant based. U Žabljaku vam preporučujem Shambhalu, Or’O i pizzeriju Balkan, ako vas put ikad nanese tamo.
Zeleni planinski sjever Crne Gore oduzima dah
Na samom vrhu prekrasno zelenog sjevera Crne Gore, Nacionalni park Durmitor okružuje moćne vrhove istoimenog planinskog masiva Durmitora. Gotovo 50 vrhova veličanstvenog planinskog lanca visoko je preko 2000 metara, od kojih je najviši Bobotov kuk s 2523 metra. Krajolik ovdje gore je zaista čaroban, posebno mnoga tirkizna planinska jezera.
Drugi dan i najviši vrh Crne Gore – done. Durmitor je nježni div Balkana koji poput otoka izvire na sjeverozapadu Crne Gore. Toliko neopisive prirodne ljepote od fascinantnih vrhova preko travnatih dolina s jezerima do stjenovitih područja na svega 12 km duljine i 10 km širine. Tog jutra otvorila sam oči u 6.46 i uz staklenu stijenu uživala u jutarnjem suncu prije nego smo motorom krenuli do Sedla pa planinareći stigli do Bobotovog kuka na 2523 mnv.
Iako smo isprva mislili da smo sami putem smo susretali i druge parove ili male skupine od četiri osobe. Bilo je kao u nekom lijepom multikulturalnom snu. Svi smo se smješkali, pozdravljali, bodrili. Osobno gotovo da nisam skidala osmijeh s lica iako sam penjala pod koronom i bez posebne kondicije. Možda mi nikad nije bilo tako lijepo planinariti. Sve je bilo toliko opušteno unatoč zahtjevnim dijelovima da jednostavno poželiš ostati zauvijek.
Još nije jasno od kuda potječe ime Durmitor. Dvoji se između talijanskog dormire (spavati) i keltskog dru-mi-tor (voda iz brda), a meni nekako obje verzije imaju smisla.
Na naš savršeno sunčan dan oblaci su se brzo kretali, pretvarali krajolik iz suncem okupanog do tmurnih kadrova iz bajke sa zlom vješticom. Između svih tih kotlina i grebena ima i 18 glečerskih jezera. I najmanje toliko razloga za posjet ovom jedinstvenom mjestu. Nakon sedam sati na planini bilo je lijepo opet sjesti na motor i pojesti preukusnu juhu od pečenog paradajza te rižoto s povrćem u restoranu Or’O u Žabljaku. Kasnije smo još otišli do poznatog Crnog jezera, a iznenadila nas je duga šetnica okružena gustom šumom do samog jezera.
Dramatično lijep krajolik Bokokotorskog zaljeva
Od previsokih temperature ovo planinsko okruženje ponudilo nam je svega 5 C i kišu koja je rominjala kroz noć. Srećom jutro je izgledalo obećavajuće. Cijelo putovanje je bilo sretno i vremenski savršeno jer se ne bismo dobro proveli na motoru.
Nastavljamo naš put Crnom Gorom i s planinskog područja preko Nikšića i kratkog posjeta Ostrogu otkrivamo ljepotu Bokokotorskog zaljeva. Na svojih 65 kilometara dužine spojio je sve prirodne ljepote i zanimljivosti – visine (kako oni govore za planine) i more, kontinent i Mediteran, istok i zapad. S planinskih 5 °C stigli smo opet na gotovo 30 °C, a ljepoti nema kraja. Okupani suncem i plavetnilom najradije bih stala svakih pet minuta, divila se i upijala krajolik.
Prvi na redu je bio Perast i vožnja čamcem do otočića Gospe od Škrpjela. Čim smo parkirala motor kraj jezera čuli smo da nas netko iz daljine pita: Trebate li prijevoz? I tako smo ni dvije minute kasnije sami sjedili u brodiću i uživali u vožnji jezerom.
Zatim smo stigli u Mačkograd poznatiji kao Kotor. Lijepo je, jako skupo. Hrana je ukusna, ljudi jako ljubazni. Ovaj srednjovjekovni grad pravi je mali biser s mnoštvom uličica, divnih ljudi i fine hrane. Mi smo probali sve, naravno. Sljedeći dan odlazimo i na žičaru prema Lovćenu. Vrijeme nas cijelim putem služi pa su vidici fenomenalni. Plaže su sačinjene od betonskih molova, a meni je savršeno odgovaralo da je smještaj tik uz more kako bismo brzo nakon plivanja krenuli dalje. Nakon jutarnjeg kupanja na 12 °C i morem temperature oko 21 °C nastavljamo svoj put motorom.
Rivijera Budva, spoj dobrog starog i lošeg novog
‘Aj me slikaj tu na plaži Mogren, a ja ću glumiti plesačicu do čije mi se statue ne da protegnuti noge. Radije ću popit nešto i uživat u pogledu na otvoreno more.’ – rekla sam dečku kad smo stigli u Budvu. Totalno crnogorski and I like it! Nekad malo i tiho primorsko mjesto s vremenom se prometnulo u moderno središte crnogorskog turizma. Zahvalna što smo bili izvan sezone jer je i dalje u samom središtu sve bilo tiho, ali betonski blokovi nedovršenih zgrada nisu nimalo moderni ni tihi. Oke, plaže su super i Stari grad. Šetali smo labirintom uličica, bedema i kula. Divili se palmama, macama i knjigama. Vrhunskom uličnom sviraču.
Danas se u Citadeli nalazi knjižnica, muzej s izložbom brodova i restoran. S njenih zidina uživali smo u prelijepom pogledu na grad, otočić Sv. Nikola i marinu.
Opet smo fino jeli, malo izvan centra ima Paradise food, veganski bistro. Vode ga Rusi, kao valjda i cijeli grad, a hrana je preukusna i obilna. Usput ležerno skidam haljinu i presvlačim se u takozvanu putnu motorističku opremu. Krećemo prema Podgorici preko Skadarskog jezera. Kratko stajemo iznad poluotoka Svetog Stefana. Navečer već podosta umorni negdje putem gubimo registarsku tablicu rentanog motora. Gubimo i podosta vremena, ali srećom ju nalazimo. Smješteni smo u samom središtu grada, a večer provodimo u dobrom društvu, vinima i jelu.
Za kraj Podgorica, ultra zelena gradska oaza
Nekada poznat kao grad s najviše zelenila u Jugoslaviji Podgorica je i dalje upravo to – ultra zelena gradska oaza. Od svega što možete vidjeti u Podgorici preporučila bih prvenstvo prirodu. Od samog centra koji je prepun kafića i restorana u Njegoševoj ulici i tzv. party ulici, Bokeškoj, a koje izgledaju kao unificirana samo veća zagrebačka Tkalčićeva put vodi do prekrasnog parka i mostova uz rijeku Moraču te Ribnicu.
Crna Gora je poznata po opuštenoj atmosferi, gostoljubivim ljudima i odličnoj hrani, a Podgorica nije iznimka. Opet smo se lijepo družili i dobro jeli. U ovih pet dana u Crnoj Gori imali smo isključivo sunčane dane, a upravo je Podgorica grad koji obiluje ogromnom količinom sunčanih dana. Zato sam ja početkom listopada u kratkim rukavima. Obiluje ona i nezaposlenim ljudima, a lijekovi se mogu kupiti bez recepta (ovo si pišem da ne zaboravim neki sljedeći put).
Iako Podgoricu prati etiketa najdosadnijeg grada u Europi mislim da bi vam se mogao svidjeti na drugi, možda treći pogled.
Bilo je ovo jedno sjajno putovanje, a posebno sam ponosna na maestralnu vožnju svog dečka. Putovanja su sreća baš kao i vratiti se mačku Macu koji je moj dom.
