Jedna od omiljenih stvari kod života u gradu mi je njegovo zelenilo. Zvuči pomalo ironično, znam, ali parkovi, drveće, livade ono su što daje poseban čar životu u urbanim sredinama. No osim hlada i odmora za oči (i kisika, naravno), može li urbano zelenilo ponuditi i nešto više?
Seviljske naranče
U španjolskoj Sevilli, primjerice, javne površine krasi četrdesetak tisuća stabala gorke naranče. Prvi su ih u srednjem vijeku na iberski poluotok uveli kalifi te ih popularizirali u uređenju ulica, trgova i dvorišta, kako bi pružale hlad, ali i ugodan miris. Vizure današnjeg grada nezamislive su bez ovog drveća guste krošnje prošarane narančastim agrumima.

Iako je potrebno samo ispružiti ruku kako bi se dohvatio plod, svi vodiči i blogeri upozoravaju: ne jedite te naranče. Gorke naranče ne preporučuju se sirove, ali ipak, njihova uloga nije čisto dekorativna.
Za razliku od slatkih naranči, imaju veću koncentraciju pektina, pa se smatraju idealnim za pripremu džema, kakav se čak napravio za poklon kraljici Elizabeti II. Ipak, većina se od preko 5 milijuna kilograma plodova, zbog strogih kontrola, koristi više za druge svrhe, od kozmetike, preko stočne hrane, komposta, sve do goriva za generiranje električne energije. Cvjetovi naranče upotrebljavaju se za proizvodnju esencija u aromaterapiji, a u kineskoj medicini, listovi se koriste za biljne pripravke za probavne probleme.
Pa se pitamo – što bi se još moglo saditi u gradskim parkovima?
Foodscaping
Nikad aktualnija tema održivosti inspirira stručnjake i entuzijaste u potrazi za pametnijim i inovativnijim rješenjima rješavanja problema rastuće populacije u urbanim sredinama. A jedna od njih su i jestivi krajolici (edible landscapes) ili foodscaping.

Radi se o integriranju jestivih voćki i povrtnica u ornamentalne vrtove, kao spoj uređenja okoliša i uzgoja hrane. Tako zelene površine u gradovima nisu samo vizualno atraktivne, već omogućavaju jeftinu i svježu hranu za one kojima je potrebna.
Ideja nije sasvim nova – u Prvom i Drugom svjetskom ratu postojali su tzv. „victory gardens“ gdje su javni parkovi pretvarani u površine za uzgoj hrane, no s prestankom ratova, polako su nestajali, piše Smithsonian Magazine.
Među suvremenijim primjerima navode Atlantu čije je gradsko vijeće posadilo gotovo 3 hektara voćki i arašida u gradu, koji će biti besplatno dostupni lokalnom stanovništvu. U francuskom Le Havreu, kada zbog karantene radnici nisu mogli održavati ukrasno bilje u gradu, gradsko je vijeće odlučilo da se pred vijećnicom posadi vrt sa začinskim biljem, voćem i povrćem, koje će mještani moći slobodno brati, a kako bi se laici snašli, uz biljke stoje znakovi koji informiraju o zrelosti plodova.

Vrtovi i parkovi gdje bilje ima podjednako dekorativnu, kao i funkcionalnu ulogu omogućavaju da se ljudi u gradovima ponovno povežu s prirodom, ali i ciklusom proizvodnje hrane. Imaju edukativnu ulogu kod djece, ali i odraslih, te promiču zdraviji stil života, a kao što neki pozitivni primjeri pokazuju, mogu donijeti i višestruku korist gradu i njegovom stanovništvu.
S obzirom da 54% svjetske populacije živi u urbanim sredinama, a predviđa se da bi do 2050. taj broj mogao narasti na 66%, „jestivi krajolici“ mogli bi biti budućnost uređenja gradskih zelenih površina za održiviji stil života.
Naslovna fotografija: Pexels / Yaroslav Shuraev