Umjetna inteligencija mijenja sve: način na koji učimo, radimo i donosimo odluke. Ipak, gotovo isključivo o njoj govorimo kao o riziku. Sigurno ste čuli da se priča o gubitku kontrole, nesigurnosti radnih mjesta i distopijskim scenarijima budućnosti uglavnom. Riječi koje koristimo kada govorimo o umjetnoj inteligenciji često su riječi straha. To je razumljivo, ali opasno jer komunikacija nije nusprodukt transformacije – ona je njezin dio i igra ključnu ulogu u određivanju kako se tehnologija prihvaća u društvu. Pravo pitanje jest osjećaju li se ljudi osnaženo ili bespomoćno. Umjetna inteligencija je disruptor, ona je pokretač. Kao i kod svake duboke promjene, neizvjesnost je dio jednadžbe, ali strah ne smije postati naš jedini kompas. On ograničava i paralizira tamo gdje je potrebna otvorenost za oblikovanje budućnosti te razdvaja tamo gdje je dijalog bitan.
Umjesto straha potreban je novi narativ. Onaj koji ne prikazuje umjetnu inteligenciju kao autonomnu silu, već kao nama prilagodljivu tehnologiju. Narativ u kojem UI služi čovječanstvu, a ne radi protiv njega. Ne naivan, već odgovoran. Narativ koji ne umanjuje rizike, ali ni ne dramatizira. Onaj koji naziva pravim imenom ono što (još) ne znamo i unatoč tome djeluje. Onaj koji ne skriva neizvjesnost, već je prati. Upravo to predstavlja vodstvo u vremenima promjena ili polikriza: komunikacija koja pruža podršku bez slijepog oslonca na status quo.
Tri ključne stvari
Sada su potrebne tri stvari. Prva, definicija. Komunikacija umjetne inteligencije često se odvija u ekstremima: distopija ili euforija, čovjek ili stroj, strah ili napredak. Ali oni koji žele pridobiti ljude trebaju jezik koji ne samo da impresionira već i osnažuje. Druga, manje tvrdnji, više odgovornosti. Veliko je iskušenje pretvoriti umjetnu inteligenciju u marketinško obećanje. Nikako je ne treba prikazivati, recimo, kao PR trik jer se tako rasipa kredibilitet. Treća, komunikacija usmjerena na budućnost ne znači da znamo sve. Ona znači da preuzimamo odgovornost čak i za ono što još ne znamo.
Oni koji se uključe pomažu u oblikovanju budućnosti. Oni koji preuzimaju odgovornost grade povjerenje. Pogotovo tamo gdje prevladava neizvjesnost potreban nam je narativ koji pruža smjernice. Tvrtke, mediji i politika doprinose tome kako se umjetna inteligencija doživljava. Ne iz daljine, već usred transformacije. Ne vođeni strahom, već s perspektivom usmjerenom na budućnost. Ključno pitanje nije je li umjetna inteligencija ovdje da ostane, već kako o njoj govorimo.
Iako živimo u doživljajnoj ekonomiji sa sve većim naglaskom na UI, jednostavno ne smijemo zaboraviti da je jedino isplativo investirati u sebe, pročitati neke dobre knjige, naći sebi slično društvo i živjeti prema načelu pitanja: Što to dobro ostavljamo svijetu iza nas?
Fotografije: Unsplash+
