Ako je vjerovati istraživanjima – starost se događa naglo i preko noći. Kao da smo hodali bezbrižno nekom cestom i opla, popikli se na kamen i izgubili nekoliko godina. I tako dva puta, na pragu naše 44. i 60. godine, baš kao u onom vicu s bananom. Pa ako se tako što može dogoditi s godinama, možda postoji i neki unutarnji sat koji u određenoj dobi zašteka pa počne ubrzano mjeriti vrijeme. Jer, nismo se ni okrenuli na leđa da osunčamo i prednji dio tijela, kad škola je pred vratima.
No dobra vijest je da taj pokvareni sat ne ovisi samo o našim godinama i starenju, nego se radi o percepciji. A ona se srećom može konstruirati, jer vrijeme se ne ubrzava. Ali način na koji mozak kodira iskustva mijenja se tijekom života. A to mijenja i koliko nam vrijeme izgleda dugo. Tako barem tvrde Konda, Gheorghiu i Pinheira u članku objavljenom prošle godine u magazinu Scientific Reports o promjenjivosti i fluidnosti percepcije vremena te kako naš mozak konstruira vrijeme na različitim razinama i u različitim stanjima. A ovo su spoznaje i trikovi koji su nas najviše zaintrigirali.
Je li pogrešno zamišljati sat u mozgu?
Za razliku od vida ili sluha, nemamo osjetilo za vrijeme. Ne postoji sat u mozgu. Okej, možda je i postojao nekada, ali neki šef je mjeraču vremena vjerojatno odlučio dati otkaz i rasporediti posao ostalim radnicima, pa tako možemo reći da je percepcija vremena delegirana, fleksibilna i jako ovisna o kontekstu. Građena je kroz kombinaciju živčanih sustava koji prate kretanje, pažnju, pamćenje i unutarnje tjelesne ritmove. Mozak prati vrijeme barem na tri različite razine, a svaku vodi drugačiji dio mozga.
Milisekunde do sekundi – kratkoročna “štoperica” mozga. Mali mozak i senzorni korteksi upravljaju brzim, preciznim mjerenjem potrebnim za govor, glazbu, brze pokrete (ukratko, sve što traži podjelu na djeliće sekunde).
Sekunde do minuta – srednji raspon, u kojem vrijeme držimo dovoljno dugo da planiramo i djelujemo. Prefrontalni korteks i bazalne ganglije pomažu nam ostati fokusirani, procijeniti kratka trajanja i brzo odlučivati.
Dulja razdoblja – osobna vremenska crta mozga. Hipokampus i precuneus pohranjuju i prisjećaju se događaja koji traju satima, danima ili godinama. Oni oblikuju osjećaj kontinuiteta (našu životnu priču) i omogućuju nam da pamtimo, razmišljamo i zamišljamo budućnost.
Svaka razina vremena nije samo izmjerena, već i proživljena – a oblikuje je ono što mozak radi dok “otkucava”.
Zašto se čini da vrijeme nestaje?
Možda će zvučati nategnuto, ali ispada da je naš mozak vrlo zahtjevan gledatelj koji više od svega mrzi dosadu. Ako ga svaki dan punimo jedno te istim stvarima, u stanju je zaspati i kao da uopće ne mjeri vrijeme. No kad se dogodi nešto neočekivano ili nepoznato, mozak se “probudi”. Posveti više pažnje i stvori bogatija sjećanja. To trenutke čini duljima – i dok ih živimo i kad ih se kasnije prisjećamo.
Mozak je programiran na učinkovitost. Kad zna što slijedi, prestaje obraćati pozornost. Poznata iskustva komprimira i pohranjuje s manje detalja. Zato prvi tjedan na novom poslu djeluje dug i bogat, a godinu kasnije isti takav tjedan proleti. Nije se vrijeme promijenilo – samo ga mozak prestao primjećivati.
Što je to efekt čudaka?
Djeca ga doživljavaju stalno jer im je gotovo sve novo – prvi snijeg, prvi okus manga, vožnja biciklom. Kod odraslih život postaje predvidljiv, a mozak prestaje snimati u “visokoj rezoluciji”. U prijevodu – potrudite se da svaki dan uvedete nešto čudno u vašu rutinu, pa makar to bio novi put do posla ili nova strana riječ.
Kad svaki dan izgleda isto – ista soba, isti zadaci, ista rutina – ima manje promjena konteksta. Manje promjena znači manje “označenog” vremena, pa se ono slijeva u jedno.
Zašto bismo se trebali naučiti fokusirati?
Duboko u mozgu nalazi se sustav koji radi poput mjerača otkucaja – šalje redovite impulse. Koliko vremena osjećamo ovisi o tome koliko tih impulsa “zabilježimo”. Pažnja upravlja tim procesom: kad smo fokusirani, više impulsa prolazi i vrijeme se čini sporije i “gušće”. Kad smo rastreseni ili nezainteresirani, manje impulsa registriramo i isti vremenski raspon izgleda kraći.
Vrijeme nije ono što pokazuje sat, nego ono što mozak zabilježi. A mozak bilježi promjenu, važnost i novost.
Dodirivanje na recept
Možda je onaj hype s plišancima i raznim teksturama magazina koji su stvoreni za dodirivanje ovdje s razlogom, jer odavno je poznato da percepcija vremena nije vezana isključivo za um, nego i za osjetilne senzacije. Insula, regija povezana s tjelesnom svjesnošću, aktivira se kad ste prisutni u osjetima. Dodirujte teksture. Pažljivo slušajte zvuk cvrčaka i da, one grozomorne hitove na plaži. Promatrajte kako se svjetlo mijenja na površini vode. To su iste stvari koje ste kao dijete radili automatski – sada ih radite namjerno.
Prekinite autopilot
Svi smo gledali one uzbudljive filmove ceste gdje avanture i neprilike čekaju iza svakog ugla. Okej, ne morate srljati u nevolju, ali primijetite kad tonete u rutinu. Zastanite i poremetite je, makar na trenutak. Ne radite ništa dvije minute. Promijenite narudžbu kave. Hodajte bez mobitela. To ne stvara samo prisutnost – stvara mentalne oznake.
Zašto skrolanje briše vrijeme?
Znamo, vjerojatno i vama već ide na živce – budite prisutni, budite ovdje, osvijestite svaku sekundu, no činjenica je da mindfulness mijenja moždanu aktivnost, posebno u “default mode” mreži koja upravlja lutanjima uma. Kad ste potpuno angažirani (flow), ne primjećujete vrijeme, ali poslije se ono čini “puno” jer ga je mozak bogato zabilježio. To je suprotno dosadi ili beskonačnom skrolanju – skrolanje briše vrijeme i dok traje i nakon. Flow komprimira iskustvo, ali itekako širi sjećanje.
Video i fotografije: Canva, Unsplash+
