
Ako je život nešto poput lunaparka, zašto onda pedeseti rođendan doživljavamo kao trenutak kada ćemo se s vrha tobogana strovaliti u bezdan nevolja i uroniti drito u more dosade. I zašto nam nitko nije sve do sada rekao da krivulja nezadovoljstva opada već u dvadesetima da bi opet šiknula u vis u pedesetima te da je kriza srednjih godina običan mit, baš kao što su i Jeti, ideja o izgubljenim polovicama ili G-točka.

Život nije turska sapunica da samo zaljubljeni pogledi traju dulje od tantre, no konačno znamo zašto nije dobro otići na godišnji i pustiti mozak ne pašu, nego se baciti u avanture. Drugim riječima – rješenje nije usporiti vrijeme, nego ga ispuniti. Stvoriti više “neuronske gustoće” – više događaja, više pažnje, više sjećanja. Mozak bilježi vrijeme kroz ono što primijeti. Stoga, ako želite više vremena, morate ga natjerati da primijeti.

Osjećate se kao da zaostajete za prijateljima? Da su vam lagali o tome što zapravo znači biti odrastao? Nitko nije spominjao račune, inflaciju, teret odgovornosti ni umor koji vas sprečava da sada kada smijete ostati budni koliko želite više to niste u stanju… Sve je više onih koji se osjećaju da nisu tamo gdje su mislili da će biti u određenim godinama. I što sad?

Sindrom Doriana Graya možda nije službena dijagnoza, ali svakako je realan fenomen. U svijetu u kojem je mladost valuta, lako je upasti u zamku vječne mladosti. Evo i simptoma po kojima možete prepoznati da biste trebali potražiti svoju imaginarnu sliku na tavanu (ili možda kakvoj zatvorenoj školjki) i razbiti je u ogledalu…
Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.
Naša web stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi pružila najbolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem web stranice pristajete na njihovu uporabu, dok blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće biti dostupne.