„What the hell is wrong with me? / My friends say I should act my age / What’s my age again?“, pjevali su još 1999. Blink-182. Ali osjećaj da ne živimo u skladu sa svojim godinama nije neki relikt prošlosti nego realnost za mnoge dvadeseto-, trideseto- i n-desetogodišnjake. Jer što to znači živjeti, ponašati se i izgledati u skladu s godinama?
Možda smo vidjeli neku osobu u pedesetima kako prolazi u minici i pomislili „hm, to baš i nije primjereno za nekog njezinih godina“, a možda nas je štrecnulo kada smo shvatili da smo sada mi najstariji u klubu…
Primjereno, poželjno, realno…
No što to uopće znači „primjereno godinama“? Na televiziji smo mogli vidjeti da neki sadržaji nisu primjereni za mlađe od 12 ili 18 godina. No tko odlučuje o tome što je primjereno ili neprimjereno jednom kada postanemo punoljetni?
Znamo ono što su nam govorili: uči, pa ćeš se upisati na dobar faks, polaži ispite u roku pa ćeš naći dobar posao, napredovati, udaj se, imaj djecu… No brojni među nama svjesni su da putanja nije svima ista ni linearna. Fakultet više ne garantira ni zaposlenje, a kamoli dobar posao, brakovi se sve rjeđe i kasnije sklapaju, a postoci razvoda rastu, a roditeljstvo je priča za sebe, mnogima i bolna. Pa s obzirom na to, svi rokovi koje su nam drugi ili sami sebi postavili, padaju u vodu.
Dok su jedni su budni noćima s trećim djetetom, drugi svoje potomke otpravljaju na maturalac, a treći zaključuju da roditeljstvo ipak nije za njih i radije svoje dane provode planirajući zasluženi godišnji na egzotičnoj destinaciji, s koktelom u ruci i dočekivanjem zore u klubu.
Ili kao što je jedna moja prijateljica primijetila: „jedne me zovu na proslavu 8. rođendana njihova djeteta, a druge me zovu u ponoć da smislim poruku za tipa s Tindera“. A tako se osjeća i mnoštvo ljudi na društvenim mrežama pa je sve popularniji hešteg na TikToku „age dysphoria“.
Osjećam se mlađe
Razbacivanje psihološkim leksikom nije nikakva novost na društvenim mrežama, pa bi pojmove poput disforije povezane s dobi bilo poželjno koristiti opreznije, barem dok psihologija ne ponudi vlastite definicije. No ostaje potreba da se opiše ono kako se osjećaju, a to je – ne u skladu sa svojom dobi.
Nekad ta diskrepancija nastaje iz usporedbe s drugima, bliskim prijateljima ili osobama na koje se ugledamo. Ili uz vlastitih očekivanja, raskoraku između onoga gdje jesmo i gdje smo mislili da ćemo biti. Taj osjećaj prati i nezadovoljstvo, neugoda, a može dovesti do toga da izbjegavamo druženja, do tjeskobe ili depresije.
U tom kontekstu navodi se i „age dysmorphia“ ili „dobna dismorfija“ (opet, laičko korištenje stručne terminologije) kako bi se opisala percepcija samih sebe. Pojednostavljeno, osjećamo se kao da smo u cvijetu mladosti dok nas ne presječe iznenadna bol u leđima kakvu nismo osjećali u dvadesetima. Ili ako začujemo „Pusti gospođu da sjedne“ i shvatimo da smo mi gospođa.
Doživljavamo se i osjećamo se kao da smo još tridesetogodišnjaci, no naši sugovornici vide sasvim drugačiju sliku. Tome svakako pridonose i mediji, prvenstveno showbusiness, gdje dvadeset-i-nešto-godišnjaci glume tinejdžere, glumice izgledaju kao 35-godišnjakinje i u šezdesetima, s tijelom koje prkosi gravitaciji, CGI, AI, fileri, filteri i sve ostalo što nas navodi da zaboravimo prirodnu progresiju starenja. Jer kao što kažu, starenje ne možemo izbjeći, ali odrastanje je opcionalno.
Znači li to da ako se ne osjećamo sasvim odraslo u društvu vršnjaka nužno patimo od sindroma Petra Pana? Ili da je dob doista samo brojka? Možda je krajnje vrijeme da definiramo vlastitu vremensku lentu i postavimo neke nove ciljeve i planove za određenu životnu dob. Za sve što radimo treba uzeti u obzir i godine, ali to ne znači da nas one definiraju.
Naslovni vizual: Pexels / Rf Studio
