Kada sam prije desetak godina prvi put posjetila Amsterdam vrijeme je bilo najblaže rečeno apokaliptično da mi naprosto nije ništa drugo preostalo nego da se odem zagrijati u Van Goghov muzej i potražiti svoje mjesto pod plamtećim suncem. No kako li sam se samo prevarila, jer muzej je bio dupkom pun ljudi sa slušalicama na ušima koji su se uredno pomicali od slike do slike poput robota. Što i ne čudi previše, jer kada sam i sama stala u društvu audio-vodiča pred čuvene Van Goghove ‘Suncokrete‘, umilan glas me je nakon kratkog pojašnjenja zamolio da se pomaknem od slike te i drugim posjetiteljima dam priliku da uživaju u remek djelu. Da, dobro sam čula, osim ako mi je netko podvalio amsterdamske kolačiće u kantini – ne smijem se zadržati pred ‘Suncokretima’ koliko želim, jer je gužva u muzeju tako velika da treba misliti i na demokraciju.
A za sve one neutješne i nezadovoljne, jer nisu mogli sami određivati ritam i dozu umjetničkih djela, tu je i sjajan marketing u muzejskom shopu te prilika da kupe koju knjigu s Van Goghovim pismima, gigantske puzzle onih istih suncokreta, koje mogu slagati i dvije zime ako žele te prilika da se ogrnu šalom s motivom bagrema u cvatu. No dobar marketing nije stao samo na dućanu, jer muzej je već tada prepoznao potencijal onoga što danas zovemo imerzivna iskustva, budući da su na zidovima su bili isprintani uvećani fragmenti Van Goghovih pisama, a na staklenim plohama su doslovce plesale animirane video projekcije autorovih djela.
Od neshvaćenog umjetnika do genijalca
Izašla sam u olujnu noć, otvorila svoj bezlični kišobran koji je sada nalikovao na prazno platno kakvog umjetnika bez inspiracije ili love da si kupi skupe boje i sve do jučer, kada je na 10. izdanju DA2 festivala bio prikazan dokumentarac ‘Van Gogh, stvaranje majstora’ – nikada se nisam sjetila pitati – A kako se zapravo dogodila ta transformacija i planetarna slava Vincenta van Gogha, a koju danas uzimamo zdravo za gotovo? Drugim riječima kako smo došli od onoga – ‘loš crtač, vulgaran stil, težak karakter i nitko živ ne želi kupiti niti jedno njegovo djelo’ do ovoga ‘A sada vas molimo da se udaljite od Suncokreta’ te date priliku i drugim obožavateljima’?
Naime, u doba kada je sve udaljeno svega par klikova – od pada sistema i milenijskog buga 3.0 pa sve do planetarne slave, a koja može doslovce nastupiti i preko noći, samo ako vam se posreći neko viralno djelo, teško je zamisliti koliko je truda uloženo prije stotinjak godine, ne bi li svijet konačno razumio i zavolio tog neshvaćenog genija. I ne manje fascinantno, da je sve to sama samcata odradila jedna žena, a koju je struka cijelo vrijeme vrijeđala i omalovažavala kao neupućenu amaterku i dosadnu, te pomalo iritantnu ženu. I koja je skoro isto mogla završiti kao nevidljiva i zaboravljena, a da 2019. nizozemski pisac i povjesničar umjetnosti Hans Luijten nije napisao sjajnu knjigu ‘Sve za Vincenta’, a francuska redateljica Anne Richard ovaj dokumentarac.
2 misije – odgojiti dijete i stvoriti Vincenta
Riječ je o Nizozemki Johanni Bonger van Gogh, učiteljici po struci i Vincentovoj šogorici, a koja je strastvenog slikara o kojem joj je neprestano pričao muž doslovce vidjela svega tri puta u životu. A na kraju je ispalo da ga je jedina prva, onako istinski, duboko vidjela, a potom i cijeli život posvetila razumijevanju njegovih djela. No priča o Johanni Bonger nije samo priča o posthumnom uspjehu jednog neshvaćenog genija nego i priča o ženskom osnaživanju, emancipaciji, ljubavi i strasti te konačno – rušenju starih pravila i pronalasku smisla van nametnutih društvenih očekivanja.
Intenzivna sreća u Parizu
Naime, dokumentarac i započinje fragmentom iz njezinih dnevnika – da je bolje biti užasno sretan 18 mjeseci nego da se ta intenzivna sreća mora pravilno rasporediti na cijeli život. No sreća pariškog života u doba belle epoque te ljubavne idile s galeristom Theom, s kojim uskoro dobiva i sina Vincenta naprasno je prekinuta kada su u vrlo kratkom razdoblju umrla oba brata – i Vincent koji je počinio samoubojstvo, a šest mjeseci kasnije i njegov brat Theo, a koji je umro zbog posljedica sifilisa, stresa i tuge. Sama s djetetom i četiristotinjak Vincentovih platna, Johanna se vraća u Amsterdam gdje se zapošljava u pansionu, a bol nakon preranog gubitka muža ublažava čitanjem njegovih brojnih pisama bratu Vincentu.
Pisma kao ključ za slike
Iako je Johanna nešto malo bila upoznata s Vincentovim djelima o kojima joj je s toliko strasti pričao njezin suprug, a njen amsterdamski stan je gotovo bio pun šogorovih djela, pravo razumijevanje onoga što je umjetnik svojim, za ono doba radikalnim idejama, želio reći stekla je tek čitajući njegova brojna pisma. A ona su pak puna detaljnih opisa Vincentovih emotivnih stanja i tehničkih pojašnjenja slika zašto se odmiče od ‘lijepe i skladne umjetnosti’, realnog stila i zašto bi se svojim djelima želio približiti i običnom puku te prije svega radnicima.
No trebaju li velikim umjetnicima uopće sva ta pisma i riječi, pitat će se možda oni koji sumnjičavci koji vjeruju u teoriju da je umjetničko djelo posve dovoljno te da ne bi trebalo miješati čovjeka i njegovo djelo, a posebice ne nasjedati na one, već stoljećima podgrijavane mitove o napaćenim genijima. Naime, pojedine teorije percepcije umjetničkih djela vole gledati na djela kao na svojevrsne balone, a koji se u trenu kada je djelo dovršeno puštaju u zrak i prepuštaju novim životima i raznim tumačenjima. I posve je nebitno koliko je u njima autobiografskih trenutaka, koliko patnje, a koliko trivijalnih podataka. I na kraju svega, ne bi li svaka dobra slika trebala dovoljno govoriti sama za sebe?
Slijepa točka
Hm, možda bi i mogla, samo kada ne bi postojalo ono što se zove vizualni bug ili sljepilo. Nešto kao ustaljena matrica gledanja kojoj godinama robujemo, a koja je posve zatvorena za nove načine percepcije. Naime, osim što je neumorno obilazila sve kritičare, slikare, novinare, molila ih da otkupe koje djelo, napišu koju pozitivnu recenziju ili autobiografiju, Johanna se i svojski educirala. Čitala je knjige suvremenih feministkinja kojima se divila, ali i i suvremene teoretičare suvremene umjetnosti te je bila i više nego svjesna onoga da je ponekad sudbina kritičara da ih se pamti baš po onome što nisu uspjeli razumjeti. Uostalom, nije li i Josipa Lisac u emisiji ‘Nedjeljom u dva’ na pitanje voditelja je li ju pogodilo što su je kritizirali kako je pjevala himnu odgovorila da naprosto razumje da ju drugi naprosto ne razumiju, jer svaka promjena stila ne nailazi uvijek na val oduševljenja.
Imam samo jednu želju, stvoriti nešto ozbiljno, nešto svježe i nešto s dušom. Vincent van Gogh
Treba li miješati umjetničko djelo i autorovu intimu?
Pa ako baš i nema nekog lijeka koji bi mogao ukloniti privremeno sljepilo, pitala se Johanna, zašto ne iskoristiti umjetnikova pisma? Neki kritičari će možda reći da je to bio svojevrstan put odozdo, no činjenica je da je negdje oko 1890. nastupilo doba koje je počelo cijenilo kombinaciju misticizma, socijalizma i individualizma te da su brojna intimna pisma koje je Johanna uporno nosila kritičarima i teoretičarima na kraju ipak počela otvarati neka nova vrata percepcije.
Četrnaest godina kasnije, ogroman trud koji je uložila u razumijevanja Vincentovih djela se ipak isplatio, svijet je odjednom pronašao ključ za novo gledanje tako neobičnih djela, a koja se nisu mogla svrstati u do tada poznate ladice. A to se posebice odnosilo na remek djela koja su nastala u razdoblju autorovog boravka u ludnici, a nad kojima je dosta dugo lebdio neizgovoreni dašak predrasuda i nelagode. Zanimljiv je podatak da je čak i Johanna s njima u nekom razdoblju imala svojevrsni problem pa ih je čak odlučila prodati, prije nego li ih je ponovo prihvatila.
Van Goghova zarazna strast
Uostalom, u van Goghovom slučaju, a gdje je vrtlog neka vrsta njegovog autorskog potpisa, možda i nema nekog smisla odvajati razum od osjećaja, pisma od slika, javno od intimnog, a samu tehniku od njegovih mentalnih stanja. Ili kako je lijepo rekao jedan kustos, jednom kada uđeš u njegova djela, naprosto se zaraziš van Goghovim opsesivnim duhom stvaranja. Uostalom, nije li to ujedno i priča Johanne Bonger koja je i sama osjetila Vincentovu strast, s tim da se ona do kraja posvetila njegovoj promociji i pisanju (1914. je objavila knjigu pisama), a da bi na kraju svega hrabro odbacila sva ona stroga pisana i nepisana pravila tadašnjeg društva – od toga kako gledati na umjetnička djela, kako ih vrednovati, što očekivati od žene i posve se hrabro bacila u ono što je zapravo Vincent van Gogh cijelo vrijeme slikao – u pravu oluju emocija.
Dokumentarac ‘Van Gogh, stvaranje majstora’ možete do 28. listopada 2024. pogledati na stranici: https://ondemand.kinomeetingpoint.ba/.
