‘Lako je biti general poslije bitke’, kaže stara narodna izjava. Čini se kako je lako biti i nogometni trener nakon utakmice, liječnik nakon pandemije, financijski stručnjak nakon burzovnog kraha… a sve to, u današnje vrijeme, najčešće putem tipkovnice. No pojava samoprozvanih stručnjaka, posebice kada je riječ o aktualnim društvenim temama, nije nova, a ponekad je zaista teško ne ostati iznenađen razinom samouvjerenosti koja krasi takve pojedince bez obzira na to što, objektivno, o spomenutoj temi nemaju pojma. Postoji li logično objašnjenje za taj fenomen?
Psihologija tvrdi da postoji, a službeni naziv mu je Dunning-Krugerov efekt. Riječ je o pojavi pri kojoj ljudi slabijeg znanja, vještina i kompetencija umišljaju kako posjeduju iznadprosječno znanje i vještine te istovremeno diskreditiraju sposobnosti svih ostalih, uključujući i one koji spomenute sposobnosti zaista imaju. Opisana pojava nazvana je prema psiholozima Davidu Dunningu i Justinu Krugeru koji su je 1999. godine prvi istražili i opisali u svom radu „Unskilled and Unaware of It: How Difficulties in Recognizing One’s Own Incompetence Lead to Inflated Self-Assessments“.
Tko se precjenjuje, a tko podcjenjuje?
Rad je temeljen na istraživanju provedenom na četiri grupe studenata od kojih je zatraženo da sami procijene vlastite sposobnosti u tri različite domene – logičko zaključivanje, humor i razumijevanje društvenih situacija te pravopis. Rezultati su ukazali na to da su manje kompetentni pojedinci skloni dramatično precijeniti vlastite sposobnosti u odnosu na objektivne kriterije, da su manje sposobni prepoznati tuđu ekspertizu čak i kada su neposredno suočeni s istom te da znatno slabije uspijevaju steći uvid u vlastiti učinak i objektivno ga usporediti s tuđim. Istovremeno je zamijećeno kako su oni iznadprosječno nadareni skloni podcijeniti svoje vještine te visoke rezultate učestalo pripisuju sreći umjesto vlastitom znanju, a taj je fenomen kasnije postao poznat pod nazivom Imposter syndrome, odnosno Sindrom varalice.
Dunning-Krugerov efekt ili pristranost jedna je od brojnih kognitivnih pristranosti kojima je ljudski um sklon, a smatra se da u ovom slučaju do nje dolazi zbog manjka samosvijesti kod dijela populacije. Naime, kako bismo uopće bili svjesni da određenom problematikom ne vladamo dovoljno vješto, moramo biti u mogućnosti kritički promisliti o vlastitim sposobnostima te o procesu razmišljanja i zaključivanja kojim dolazimo do određenog uvjerenja. Spomenuto se naziva metakognicija ili najjednostavnije rečeno – razmišljanje o razmišljanju.
To je znanje o vlastitom (ne)znanju te istovremena mogućnost aktivnog preispitivanja naših misaonih procesa kao i zaključaka, odluka i ponašanja koja iz spomenutih procesa proizlaze. Jasno je kako metakognicija nije sposobnost koja je jednako snažno razvijena u svih nas, stoga i dolazi do spomenutog Dunning-Krugerovog efekta, ali suprotno popularnom uvjerenju da je onim manje inteligentnim pojedincima u glavi „prazan prostor“, znanost ističe da to nije tako. Neuk um bilo bi pogrešno usporediti s praznom posudom, štoviše, on je itekako pun.
Problem leži u tome što je najčešće ispunjen krivim stvarima – obiljem pogrešnih ili nevažnih teorija, izvrnutim činjenicama, neispravno interpretiranim životnim iskustvima, heuristikama i nesuvislo donesenim zaključcima koji nerijetko u potpunosti zakrčuju mentalni prostor te dovode do toga da se opisano, nažalost, doima kao iznimno korisno i točno znanje. Što je vjerovanje u takva „znanja“ snažnije, manja je šansa da će osoba ikada kritički preispitati osobna uvjerenja što vodi k začaranom krugu dezinformiranosti, a to pak može dovesti do prilično neugodnih, nesretnih pa i opasnih situacija. Kao što je kolumnist Josh Billings svojevremeno istaknuo – ne dovodi nas u nevolju ono što ne znamo već ono što sa sigurnošću mislimo da znamo.
No čak i ako vas dokazano krasi visok IQ, preporuka je ne biti samodopadan i nedvojbeno uvjeren kako vas je Dunning-Krugerov efekt uspješno zaobišao. Naime, iako je dokazano kako je opisana pojava znatno češća u pojedinaca nižeg stupnja inteligencije, nitko od nas nije posve imun na opisani efekt te ćemo svi, prije ili kasnije u životu, barem na kratko potpasti pod njegov utjecaj. Savjet psihologa je vrlo jednostavan, ali istovremeno prilično težak za praktičnu primjenu, a glasi – ne ustručavajte se dovesti u pitanje vlastiti način razmišljanja i djelovanja. Jednom prilikom moj bivši dečko ponosno je izjavio kako je ključ sretne veze u njezinom redovitom preispitivanju.
Ja sam se, naravno, u datom trenutku beskrajno uvrijedila, no u retrospektivi se čini da je zaista bio u pravu, a upravo je njegov savjet ono zbog čega ga danas nazivam bivšim. Trenutak u kojem shvatimo da ne posjedujemo svo znanje ovoga svijeta, da naša uvjerenja nisu uvijek ispravna te da tijekom cijeloga života postoji prostor za napredak i jest trenutak u kojem sami sebi poklanjamo mogućnost ostvarenja tog napretka. Koliko god vješti u nečemu bili, postoji vrlo izgledna šansa da svijetom hoda netko nemjerljivo vještiji od nas, a ukoliko smo mudri onoliko koliko tvrdimo da jesmo, u tome ćemo uvidjeti priliku za vlastiti rast i razvoj. Albert Einstein izjavio je „Once you stop learning, you start dying“, a kome vjerovati ako ne jednom od najgenijalnijih umova svih vremena?
Naslovna fotografija: Unsplash+
