Ulaznica za koncert s prvog dejta, majica iz prvog srednje u koju definitivno više ne stanem, ali me podsjeća na onaj izlet gdje je smo kolegica iz razreda i ja postale BFF, dnevnik iz osmog razreda s bezbrojnim „cringe“ momentima… ovo i mnogo više hrpica je koja me prati iz godine u godinu – i konstantno se povećava.
Te stvari obično stoje u nekoj kutiji, s pojedinim predmetima raspoređenima po stanu, uvijek na vidljivom mjestu, ali nisu baš fokus prostorije. No svatko tko se ikad selio, ili renovirao stan zasigurno se zapitao: odakle mi toliko stvari? Jesam li ja hoarder?!
Gomilanje stvari
Kad netko spomene hoardanje pomislimo na one realityje gdje ljudi hodaju po prostorijama svojih domova omeđenima vrećama stvari ili starim novinama, sve dok ne dođe ekipa čistačica i započne oslobađajući proces mahnitog bacanja. No što je zapravo hoardanje?
Radi se o poremećaju koji se originalno zvao Collyer sindrom, po dvojici braće koji su 1947. pronađeni mrtvi u svom njujorškom stanu, zatrpani pod gomilom stvari koje su akumulirali tijekom godina. Iz stana je posljedično izvučeno preko stotinu tona materijala, od nekoliko velikih klavira, do niza pin up postera.
Psiholozi su dugo smatrali da je gomilanje stvari oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja, no ta je teza odbačena u posljednjih desetak godina. Glavna karakteristika hoardinga je nakupljanje velike (čak i opasne) količine stvari koja zapravo nema neku posebnu ili veliku vrijednost, ali bi njezino bacanje osobama koje pate od poremećaja uzrokovalo stres.
Postoji razlika između kolekcionara, neuredne osobe i hoardera: kolekcionari bi možda zamijenili svoj predmet za neki drugi koji bi nadopunio njihovu kolekciju, te skupljaju po određenim kriterijima. Neuredne osobe bi najčešće rado prihvatile pomoć u pospremanju za koje nemaju vremena ni energije. No hoarderi se emocionalno vežu za predmete i ne sviđa im se pomisao da netko drugi dira njihove stvari.
Skloniji su depresiji, teško donose odluke i rijetko svoje ponašanje vide kao problem. Uzroci mogu biti raznoliki: ponekad je glavni „krivac“ genetika, pa hoarderi nasljeđuju i drugačiji način procesiranja informacija. Okidač mogu biti i traume glave, ali i psihičke traume, tjeskoba i demencija, pri čemu su predmeti način da se ispune emocionalne praznine i zaštita od vanjskog svijeta. Te stvari mogu biti uspomene koje ne želimo pustiti ili samo nešto što čuvamo za „nikad ne znaš kad će mi zatrebati“…
No ono što su mnogi stručnjaci primijetili jest da je ovo bolest modernog doba, povezana s konzumerističkim društvom. Gomilanje stvari može biti način za nošenje s anksioznošću i „priprema“ uzrokovana strahom od budućnosti. No neki psiholozi ističu i usamljenost, kao i kompulzivno kupovanje stvari kao jedan od uzroka.
Ako ste se prepoznali…
Čišćenje i rješavanje od nepotrebnih stvari može smanjiti stres i umor, te nas učiniti produktivnijima i zadovoljnijima.
Minimalizam ima svoje prednosti i mane, ali takav stil života za mnoge je nezamisliv i neodrživ, premda bismo najčešće mogli sasvim ugodno živjeti s manje. No što napraviti ako niste spremni na Marie Kondo akcije u vlastitom domu?
Probajte s manjim koracima: čišćenjem kozmetičke torbice od šminke kojoj je davno istekao rok. Ili odnesite one traperice koje niste obukli već 10 godina na reciklažu. Ako vam i tako nešto teško pada, možda je vrijeme za pomoć stručnjaka – prvo psihologa, a kasnije i službe za čišćenje.
Naslovni vizual: Pexels / Jonathan Borba
