Govor tijela
Kada je Bill Clinton 1992. pred TV kamerama izjavio sada već kultnu rečenicu: ‘Ne nisam imao seksualni odnos s gospođicom Levinsky’, nevjernici su na tren pomislili da su spašeni. Eto, dovoljno je prostudirati snimku, detektirati njegove greške i pokušati ih izbjeći. I tako je stvorena predrasuda se lažljivci prepoznaju po tome što ubrzano trepću, češkaju se po glavi i nervozno sjede poput nesretnog Billa. Na vašem mjestu, mi ne bismo brojali koliko puta trepne osumnjičeni, već na to koliko su mu se proširile zjenice i koliko se ukočio.
Naime, istraživanja su pokazala da su lažljivci toliko opterećeni brigom hoće li uspješno plasirati svoju laž ili ne, da se ne mogu koncentrirati na gestikulaciju pa čak ni na one najsitnije pokrete tijela kao što su nervozno lupkanje nogom ispod stola.
Savjet plus: ukoliko se možete koncentrirati na pogled sugovornika, provjerite usmjerava li za vrijeme razgovora pogled udesno ili ulijevo. I jao si ga njemu ako gleda ulijevo jer to znači da se ne sjeća priče, već ju konstruira, savjetuju nam stručnjaci NLP-a (neurolingvističkog programiranja). A što je s pričom o tome da nam naraste nos? Ništa! Te bajke radije ostavite Pinokiju, a vi eventualno možete baciti pogled je li se lašcu zacrveni nos, budući da se zbog laganja kod nekih ljudi krv ‘skuplja’ na nosu. A ako malo bolje pogledate, možda primijetite i da im se nos povećao za par milimetara.
Način govora
Donedavno smo živjeli u zabludi da pravu presudu o tome laže li nam netko ili ne, ne možemo donijeti ako ne vidimo sliku, što se ubrzo pokazalo pogrešnim. Naime, istraživanja kazuju da ljudi bolje otkrivaju istinu ako čuju lašca na radiju nego na TV-u. Dakle, ako čujete da osoba govori povišenom i ubrzanim tonom kao neki lik iz crtića i češće koristi riječi kao što su ‘mi’, ‘moji dečki’, ‘ekipa’, a rjeđe ‘ja’ – posumnjajte.
A zatim pripazite na dužinu odgovora i pojedinosti priče. Što je priča kraća i šturija, to je veća vjerojatnost da niste čuli istinu. Uostalom, ne kažu u narodu uzalud: ‘Ako moraš lagati, budi kratak’. Pa nisu ti lašci ni tako ludi, jer što više pojedinosti izgovore, to je veća mogućnost da se će zabuniti ako budu morali ponoviti priču. I zato, nema boljeg načina da saznate istinu od onoga da natjerate sugovornika da ponovi priču, samo drugim redoslijedom. I tako ga izludite pitanjima o detaljima, ispreskačite ga, sve dok mu se ne raspadne priča…
Detektor laži
Doista, ponekad nam nema spasa i jedina osoba koja nam može pomoći jest detektor laži s kamerom jer samo tako možemo izmjeriti sve tjelesne reakcije kao što su krv i tlak, brzina disanja i koliko vam se znoje jagodice. Pardon, zaboravili smo na to da je pravilnije reći poligraf nego detektor laži, jer ovaj aparat, kojeg je 1920. izumio William Moulton Maison nipošto nije svemoguć, budući da je u stanju čak 20% nevinih pretvoriti u krivce, a 10% grešnika nevinima.
Uostalom, niti jedan sud ga ne smatra pravomoćnim, izuzev japanskog. No, ukoliko želite zastrašiti vašeg sugovornika, slobodno se poslužite detektorom laži, kojeg možete pronaći čak i među policama dječjih trgovina. Ta još je i stari lisac Richard Nixon davne 1971. izjavio: ‘Ne znam ništa o tom poligrafima, ni koliko su precizni, ali znam da će nasmrt preplašiti ljude’. Samouvjerenima predlažemo metodu koji je primijenio Robert de Niro u filmu ‘Dozvola za brak’ kada je htio isprepadati kćerinog dečka. Jednostavno ga primite za zapešće i pravite se da mu možete osjetiti brzinu pulsa, pa kome živce prvi popuste…
