Kada sam se početkom blagdana zatekla na Pošti, stojeći za šalterom 12 skoro sat vremena, a ljubazna gospođa je potrošila 15 minuta tražeći paket koji nije našla i još me na kraju pitala – znam li što je u pošiljci? Da nije možda novac? – naravno da sam u nekom trenu pomislila: Ma, Danci su u pravu! Treba ukinuti sva ta pisma, a ponajviše pakete u kojima su pretežno zapakirane fake bunde, haljine na šljokice i cipele koje se masovno naručuju online, a koje ćemo vjerojatno već sutradan vraćati jer neće dobro stajati. Naravno, možda je problem bio u meni što se nisam, stojeći u redu s nekim dopisivala online i slala ljubavne poruke, nego sam čekala trenutak da se vratim doma i uzmem nalivpero u ruke.
No možda Danci, koji su uzdrmali sve emotivce ovog svijeta viješću da će 30. prosinca poslati zadnje pismo, možda i nisu tako ludi. Znaju naprosto da nešto ljudima treba oduzeti da bi to znali cijeniti. Uostalom, nisu poštari krivi što je pismo završilo u hamletovskoj dilemi i što se već danima raspravlja o tome – biti ili ne biti. Mi smo bili ti koji više nisu osjećali potrebu da sjednemo za stol i napišemo neko suvislo pismo, a kamoli da razlijemo osjećaje. Nisam ni ja bila puno bolja. Rođena sam u vrijeme koje se kolebalo između digitalnog i analognog.
Doduše, kao mala slušala sam priče srednjoškolki koje su svojim dečkima slale ljubavna pisma u vojsku i moram priznati da mi je to bilo silno romantično jer sam zamišljala te vojnike kako čekaju to pismo kao ozebli sunce. A onda mi je i taj mit srušen kada sam saznala da su u vojsci, gdje je sve dobro organizirano, postojali oni vojnici vični pisanju pisama koji su doslovce serijski štancali odgovore.
Nešto sam se doduše trudila u srednjoj školi i na faksu. No i to je sve otišlo u zaborav. Iako sam svojedobno srela jednog bivšeg koji mi je priznao da kao novopečeni kontroverzni umjetnik ima fantastičnu ideju – da će objaviti sva pisma koja su mu pisale žene tijekom života, pa tako i moje, koje sam poslala davnih dana s njemačke stipendije zelenom kemijskom. Naravno da su mi dva pitanja odmah počela opsjedati pažnju. Prvo: čekaj, tko ima autorska prava? I ono puno teže – zašto se, kvragu, ne mogu sjetiti sadržaja tog pisma. No sama činjenica da sam odabrala zelenu kemijsku već je dovoljno jak alarm. I vjerojatno me od totalnog rasipanja može spasiti još samo loša kvaliteta zelene tinte.
Pa ipak, iako i dalje ne znam što bih mislila o ideji mojeg bivšem – je li užasna ili zapravo briljantna, priznajem da zavidim svim ljudima koji u ladicama noćnih ormarića ili u kutijama za cipele čuvaju stara pisma i razglednice. Prave male romane satkane od osjećaja, nada, debelih projekcija, pa možda i tuđom rukom pisanih pisama iz vojske, a koji su dokument vremena i emotivnih stanja. A što imamo svi mi koji smo sazrijevali u digitalno doba? Gigabajte kratkih poruka i fotkica koje su, ako ste imali taj peh da vam je mobitel pao u vodu ili se razbio, otišle u zrak. I zauvijek nestale.
U redu, neki od nas bili su dovoljno lukavi pa su otišli kod prvog teleoperatera i zamolili ih da im prebaci sve poruke na hard. A onda ste si govorili: Ma, pogledat ću ih i sortirati u penziji. Kada budem imala dovoljno vremena i koncentracije. Naravno, ako komp i hard još uvijek budu funkcionirali i ako ih uopće bude moguće očitati, te stare hijeroglife. Ili možda nećete ni tada, ako ste imali tu nesreću da naletite na sjajan tekst Eve Sibinge koja je robovala starim ljubavnim porukama pa se bacila u bjesomučnu analizu želeći od njih napisati doktorat. Ne želimo vas razočarati, ali nakon višegodišnjeg truda i iščitavanja starih poruka došla je do zaključka da sve te tone i tone poruka na mobitelu nikako ne mogu parirati starim pismima. I da je zapravo naziv Oblak vrlo dobar i točan opis mjesta gdje završe sve naše arhive.
A jedino mjesto gdje ćemo još možda naći koje pismo jesu knjige starih pisaca. U redu, neki su od njih napravili karijeru, a neki su se jednostavno nakrali objavljujući tuđa pisma. Jedan od njih je i američki pisac Henry Miller, koji je ušao u povijest kao pionir seksualnih sloboda, ali i čovjek koji je strastveno pisao pisma – brutalno iskrena, zabavna, ponekad seksi, često kičasta, ali tako ljudska – tako da sam ovo ljeto, čitajući monografiju Roberta Fergusona Henry Miller: Život, došla na ideju napisati pravo pismo autoru kojeg odavno više nema na ovom svijetu. Okej, otkako sam pročitala da i pisma ubrzo odlaze u povijest, došla sam na još luđu ideju – napisati pismo samoj ideji pisma.
Drago Pismo,
Ne želim vjerovati da se više nikada nećemo vidjeti, da te neću držati u rukama i da ću morati citirati starog Marqueza. No znaš kako je rekao Gabriel García: Morao sam napisati knjigu Sto godina samoće da bih natjerao ljude da čitaju roman poput Pukovniku nema tko da piše. Vjerujem da Danci imaju neki pakleni plan koji nam samo na prvu izgleda ovako strašno i nepovratno. No s druge strane, ne znam jesi li čuo da se u Hrvatskoj vraća obavezni vojni rok. Doduše, samo na dva mjeseca. I s tom velikom razlikom da se nakon ustajanja ipak prvo pojede doručak, a tek onda ide na jutarnju vježbu, a ne kao prije – iz kreveta hop na trčanje. No, ako je vjerovati izvještajima iz medija, mobitel će mladi vojnici smjeti držati u rukama svega sat i pol, koliko će biti dopušteno za slobodan odmor. Iz dubine srca se nadamo da primatelji tih poruka neće uvijek biti pri mobitelu da odmah odgovore, tako da će netko od ročnika možda doći na ideju da napiše koje pismo. Misliš li da bi bila dobra ideja da vojnicima na dan dolaska u vojsku uruče paket zelenih kemijskih olovki?
Do sljedeće pošiljke, zauvijek tvoja
