S obzirom na to da cijeli svijet danima bruji o novom Netflixovom dokumentarcu „Louis Theroux: Inside the Manosphere“, odlučila sam ga, naravno, i sama pogledati. Osobni dojam mogu sažeti u svega pet riječi. Zgrožena? Apsolutno. Iznenađena? Ni najmanje.
Dokumentarac možda ne nudi deep dive, već naprosto speed date s tim kontroverznim kutkom interneta, stoga je vjerojatno najinteresantniji gledateljima koji su do sada bili blagoslovljeni blaženim neznanjem o postojanju abominacije zvane manosfera. Ipak, izdvojila bih dva elementa koji ga čine itekako vrijednim gledanja. Prvi je, bez imalo sumnje, Louis Theroux. Muškarac koji je smireno i staloženo zakoračio u svijet zasićen steroidima, fragilnim egom i (pre)uskim košuljama, te naoružan tek sposobnošću kritičkog promišljanja i osnovnom ljudskom pristojnošću pomeo pod s ‘alfa’ sugovornicima. Javno je mnijenje rijetko kad toliko jednoglasno, no u ovome slučaju gotovo je nemoguće pronaći osobu koja nije došla do zaključka kako je, manosphere-rječnikom rečeno, Theroux jedini pravi muškarac u cijeloj priči.
Dimna zavjesa zvana žene
Drugi je element posebno interesantan. Isprva vam promiče, ili je barem meni promicao, no jednom kada ga uočite postaje nemoguće ne promatrati manosferu pitajući se – a gdje su žene? Na površini se, naravno, cijela mano-retorika vrti oko žena – kako ih osvojiti što više, što lakše, impresionirati, podrediti, pokazati gdje im je mjesto. Satima se analiziraju „ženske strategije”, „hipergamija”, „tržišna vrijednost” i slični termini koji zvuče kao da su ispali iz Excel tablice, a ne iz stvarnih odnosa. No uklonimo li tu dimnu zavjesu zvanu „žene“, ostaje jedno malčice nezgodno pitanje – kome su ti muškarci zapravo okrenuti? Upravo u tom trenutku na scenu stupa pojam homosocijalnost.
Homosocijalnost
U sociologiji, homosocijalnost označava istospolna prijateljstva koja nisu romantične ili seksualne prirode. Ništa čudno, zar ne? Neovisno o seksualnoj orijentaciji, cijeloga života sklapamo mnogobrojna prijateljstva s osobama istoga spola. Štoviše, općeprihvaćena je teza da u mnogim situacijama žena bolje razumije ženu, a muškarac muškarca upravo zbog sličnosti predodređenih spolom. Termin je popularizirala Eve Kosofsky Sedgwick naglašavajući aspekte tzv. muške solidarnosti i društvene dominacije koja velikim dijelom opstaje upravo zahvaljujući homosocijalnim tendencijama. Njezina su istraživanja, naime, pokazala kako će pozamašan broj muškaraca svoje pozicije moći te popratne privilegije, poput financijskog i društvenog statusa, radije dijeliti s muškarcima nalik sebi negoli sa ženama ili queer muškarcima, neovisno o njihovim objektivnim sposobnostima.
Na taj način, zaključila je Kosofsky Sedgwick, patrijarhat stoljećima opstaje. Osim toga, mušku je homosocijalnost definirala kao oblik povezivanja sa strukturom trokuta, u kojoj muškarci grade intenzivne, ali neseksualne odnose s drugim muškarcima, pri čemu žene služe isključivo kao alati i trofeji uz pomoć kojih se navedeni odnosi grade.
Kontroverzno, no najkraće moguće rečeno – centralna figura određenog broja muških svjetova možda nije, kako se vjekovima smatralo, žena, već drugi muškarac percipiran kao ‘alfa’ unutar hijerarhije. Dodajte tome fenomen poznat kao homohisterija, odnosno strah da će bliskost među muškarcima biti protumačena kao homoseksualna, i dobit ćete zanimljiv paradoks – muškarce koji su emocionalno fokusirani jedni na druge, no prisiljeni isto maskirati agresijom, pokušajima dominacije i mizoginijom.
Performans za druge muškarce
Ono što homosocijalnost čini posebno intrigantnom u kontekstu manosfere jest spoznaja da su je, baš kao i sve ostalo, napucali steroidima do maksimuma. Žene su ondje nerijetko tek pozornica na kojoj se odvija performans za druge muškarce, a malo koji primjer zornije prikazuje navedeno od scene dokumentarca u kojoj jedan od mano-influencera Therouxu pokazuje privatnu snimku oralnog seksa. Uzbuđeno se smijulji. Ponosan je. Gotovo da iščekuje pohvalu sugovornika koja, na njegovu veliku žalost, izostaje. Umjesto pohvale, Theroux izražava zgražanje zbog očite povrede privatnosti, a mano-influencer naočigled mijenja raspoloženje. Muška validacija je izostala. Cilj nije postignut. Žena je u toj priči, evidentno, bila tek sredstvo – jer, da nije, uzbuđenje dotičnoga ne bi naglo splasnulo onoga trena kada je shvatio da ostaje bez muškoga aplauza.
Cijela poanta manosfere, navodno, jest kako osvojiti žene. Zašto je onda gotovo opipljiv osjećaj nelagode koji poklonike manosfere obuzima čim ženska osoba stupi na scenu? Zašto oni najradikalniji među njima pobjedonosno ističu kako im se žene uopće ne sviđaju? Što bismo mi, promatrači, trebali zaključiti iz toga?
Alfe na vrhu piramide
Cijela shema neodoljivo podsjeća na onu piramidalnu, sa šačicom onih koji su na vrijeme shvatili kako monetizirati homosocijalnost te je sada prodaju onim naivnijima po nezanemarivim cijenama. Pod krinkom samousavršavanja kreiraju se tečajevi i podcasti koji nemjerljivo snažnije podsjećaju na parasocijalni mancrush.
‘Alfe’ na vrhu piramide ne žude za time da svoje pratitelje uspješno transformiraju u moderne inačice Don Juana. Žude za njihovim pogledima. Pratitelji, s druge strane, ni ne očekuju da će osvojiti žene, s obzirom na količinu mizoginije koju poput spužvica radosno upijaju. Žude za odobravanjem svog izabranog alfa-vođe. Žene, u svemu tome, nisu ništa više od scenskoga rekvizita. Dokaz uspjeha koji je potrebno priložiti drugim muškarcima kako bi napokon bili primljeni u taj elitni mano-klub.
Iako cijeli svijet (opravdano) bruji o šteti koju manosphere ideologija nanosi ženama, beskrajno ih objektivizirajući, vrijedi zapitati se jesmo li težište stavili na pravo mjesto. Žene se i tako na petama okreću čim začuju izraze poput „high value man“ ili „one-sided monogamy“. Znatno perfidnija šteta nanosi se (mladim) muškarcima koji, tražeći odobravanje vlastita spola, upadaju u ralje manosfere. Polazišna točka nikada nije bila njihovo ‘nerazumijevanje’ žena, već činjenica da žene uopće nisu ciljna publika njihova života.
