Kad sam davnih devedesetih prvi put posjetila Pariz, sjećam se onog ushita kad sam na Champs Élysées naletjela na modno snimanje. Prekrasna žena crne kose u žutom kombinezonu i visokim potpeticama, koja je ličila na Doris Dragović, i muškarac s trodnevnom bradicom, casual sakoom i mokasinkama na bosu nogu – sjedili su u kafiću i glumili da su zaljubljeni, dok ih je gomila fascinirano promatrala. Možda smo negdje duboko znali koliko odricanja treba za takvu liniju, takvu kosu i takvu eleganciju. Ili smo im jednostavno zavidjeli jer su sve to dobili na tanjuru – pa ih promatrali kao anomaliju.
Skoro trideset godina kasnije, ta rijetka scena s kafićem prelila se na sve ulice i mostove jednog od najfotogeničnijih gradova na svijetu. Gdje god pogledaš – netko snima vlastitu modnu ili lifestyle priču. A u usporedbi s današnjim modelima, ona pariška Doris bila je gotovo nesređena.
Nemoralna ponuda – Daj da te fotkam na mostu kako spada!
„Ma otkud ti sve te fotke s pariških ulica?“, pitala me frendica kad sam se vratila, ne znajući da je grad prepun strastvenih fotografa koji ti sami prilaze i ljubazno kažu: „Vidim da se mučite sa selfiejima. Što kažete – vi mene, ja vas?“ I naravno, nisu to amateri s mobitelom, nego profići s ozbiljnom opremom i još ozbiljnijim strpljenjem – spremni pola dana provesti na mostu čekajući onaj pravi trenutak. A kako odoljeti toj nemoralnoj ponudi, pogotovo ako se zatekneš u Parizu za vrijeme Fashion Weeka?
No nisu samo influenceri i oni koji to tek žele postati ti koji režiraju stvarnost – u igru su se ubacili i prodavači suvenira, cvijeća, pa i klasični šibicari. Čim se približiš Eiffelovom tornju i kreneš snimiti uspomenu, eto ti privatnog konzultanta koji daje precizne upute – gdje stati, koliko visoko dignuti ruku, kakav izraz lica napraviti da izgleda kao da podižeš toranj poput božićne kuglice… I prije nego se snađeš, već si u redovima za serijsko okidanje uspomena za Instagram.
Platforma koja će u listopadu proslaviti 15. rođendan, htjeli mi to priznati ili ne – zauvijek je promijenila način na koji gledamo sebe, ali i svijet oko nas.
Kako je aplikacija za tulumarenje postala Instagram
A sve je počelo više kao zafrkancija nakon par pića previše. Kevin Systrom i Mike Krieger samo su htjeli napraviti aplikaciju koja bi pokazivala gdje frendovi tulumare u stvarnom vremenu. Nazvali su je aBurbn – u čast piću koje ih je inspiriralo. No ubrzo je Systrom shvatio da svijetu više fali aplikacija za brzo dijeljenje fotografija. Burbn se otreznio – i 6. listopada 2010. postao Instagram. Mjesto gdje čaše s pićem više služe kao rekvizit nego za stvarnu zabavu.
Iako Kevin i Mike vole misliti da je sve krenulo nizbrdo kad je Instagram dosegao milijardu korisnika 2018., prava istina je da se to dogodilo puno ranije – onog trenutka kad su se pojavili prvi filteri za uljepšavanje stvarnosti. Odjednom su mali ekrani zamijenili glossy magazine, a mi počeli sanjariti o vlastitom životu s naslovnice – u New Yorku, na Maldivima, uz kavu i brdo kroasana… i možda, ako imamo sreće, netko to i ovjekovječi.
No nisu filteri izmislili potrebu za uljepšavanjem. Što su drugo radili naši preci u Parizu, kolijevci fotografije, kada su postavljali meko svjetlo, kišobrane, otkrili retuširanje i ono što danas zovemo – konturiranje?
Slobodno vrijeme kao statusni simbol
U međuvremenu, selfie je postao moćno oruđe introspekcije, komunikacije i zarade, jer Instagram je poticao individualizam, ali i konzumerizam. Odjednom smo svi znali koji nam je profil fotogeničniji, kako se našminkati da crte lica dođu do izražaja i zašto to raditi uz prozor.
Ali nisu profitirali samo fotogenični influenceri i estetski kirurzi – nego i lokacije koje dobro izgledaju na fotkama. Slobodno vrijeme postalo je statusni simbol, a iskustva su važnija od posjeda. Uostalom, zašto je Bezos organizirao vjenčanje baš u Veneciji, zbog čega je Macron zaplakao kad je „Emily in Paris“ odlučila snimati sezonu u Italiji, i zašto je Galeries Lafayette izgradila stakleni most ispod staklene kupole – nego radi fotki.
Filter je sve promijenio. „Filter na Instagramu bio je kao da Twitter ima gumb koji vas čini pametnijima“, kaže Frier.
Gledati na vlastiti život tuđim očima
No glavna zamka Instagrama nije samo u tome što nas je naučio uljepšavati stvarnost – nego u tome što nas je uvjerio da uz pomoć crne kutije možemo sve što poželimo. Voditi bajan život kao iz magazina ili s feeda uspješnih influencera. A realnost je često nalik onom patuljku iz „Amelie“ koji putuje svijetom dok glavni lik ostaje kod kuće. Gledamo vlastite živote kao da će nas svaki trenutak, ako ga dovoljno dobro uhvatimo – katapultirati negdje drugdje.
I dok u maštanju nema ništa loše, možda je najveća promjena ta što smo sebe počeli gledati tuđim očima. Jer smo postali i modeli i fotografi. Bipolarna uloga u kojoj neprestano balansiramo između stvarnosti i fantazije.
Bipolarna uloga – i muza i redatelj
Usprkos brojnim optužbama da nas je Instagram pretvorio u sebične narcise, 2018. proglašen je najštetnijom platformom za mentalno zdravlje mladih – sve je više istraživanja koja pokazuju i druge strane: jačanje zajednice, ekološke svijesti, politički aktivizam.
A tko zna – možda jednog dana stigne i istraživanje koje kaže da nas je sve to silno fotkanje vlastitog života ipak učinilo malo manje sebičnima. Jer smo, dok smo škljocali vlastite face, usput ipak uhvatili i širu sliku. A vjerojatno se u tami svoje privatne sobe suočili sa svim onim fotografijama koje možda nismo objavili, ali nismo ih mogli ignorirati.
