Biti mlada u osamdesetima moja je neostvarena želja. Jedna od onih koje će očigledno ostati neostvarene, ali zna li mašta što je nemoguće? Zamislim li tu verziju života, vidim New York, London, Berlin i klubove pune dima, žene u predimenzioniranim sakoima s obrvama koje još nisu upoznale pincetu, muškarce u kožnim jaknama koji nisu zazirali od šarolikih outfita, neonska svjetla, polaroide, videokazete i telefonske govornice. Čujem Bowieja, Oliviju Newton John, Maddonu i The Cure, ne u kakvom modernom remixu nego oldschool, na koncertima na kojima je publika u ekstazi, a nijednog mobitela nema na vidiku. U zeitgeistu osamdesetih pronalazim nešto neodoljivo, neukrotivo, nešto zbog čega me preplavljuje osjećaj nalik nostalgiji. Je li moja mašta otišla korak predaleko ili je zaista moguće žaliti za vremenom koje mi nikada nije pripadalo?
Anemoia
Psihologija kaže – moguće je. Štoviše, ne samo da je moguće nego nostalgija koja to zapravo nije ima i vlastiti naziv – anemoia. Sam pojam popularizirao je John Koenig kroz projekt „The Dictionary of Obscure Sorrows“, zbirku riječi za nijanse emocionalnih iskustava koja u svakodnevnom jeziku nemaju vlastito ime, ali unatoč tome mnogi ih proživljavaju. Anemoia tako predstavlja čežnju za prošlim vremenima koja nismo osobno iskusili no koja u našim glavama predstavljaju svojevrsnu utopiju, idealizirane živote koje nismo dobili priliku živjeti. Takvo što na prvi pogled djeluje pomalo bizarno, zar ne? Međutim, psihološka istraživanja nostalgije ponudila su nešto širu sliku ističući da je na sjećanje pogrešno gledati kao na snimku pohranjenu unutar našeg privatnog arhiva koju po potrebi naprosto reproduciramo. Ispravnije je, tvrde, prihvatiti sjećanje kao proces rekonstrukcije u kojemu naš um kombinira fragmente, slike, zvukove, emocije i kontekst. Prihvatimo li takvo objašnjenje – da je nostalgija nusprodukt simuliranja prošlosti – tada za tu istu nostalgiju više nije toliko presudno da je prošlost koju simuliramo uistinu bila naša. Um, dakle, može konstruirati iskustvo koje se nikada nije dogodilo te sukladno tome proizvesti osjećaj nalik onom izazvanom stvarnim sjećanjem.
Drugim riječima, granica između „Sjećam se“ i „Mogu zamisliti“ nije toliko jasna, a na sve ovo jedino što mogu je još jednom pitati – zna li mašta što je nemoguće?!
Duh prošlih vremena
A umjetnost, kao nešto što oduvijek pleše na rubu stvarnosti i mašte, čini savršen poligon za anemoiju. Duh prošlih vremena, utkan u glazbu, film, fotografiju, modu i arhitekturu, prenosi emociju vremena u kojem je nastao. Istovremeno, umjetnost gotovo nikada ne priča cijelu priču. Ona nam daje dovoljnu dozu stvarnosti da bismo povjerovali u svijet koji gledamo, ali ostavlja dovoljno praznog prostora da u njega unesemo vlastite emocije, a praznine dopunimo samostalno. Upravo u tom spoju fragmenata stvarnosti i naše mašte rađa se anemoia. Fotografija nepoznatog interijera tako postaje zamišljeni dom; filmski kadar uspomena na grad u kojem nikada nismo živjeli; pjesma naš osobni soundtrack događaja koji se nikada nije odvio; odjevni predmet projekcija osobe kakva smo u nekom drugom vremenu mogli biti.
Uljepšane verzije
Idealizacija je, evidentno, sastavni dio tog procesa. Pogled u retrovizor gotovo uvijek je selektivan – u obzir uzimamo tek najistaknutije motive određene epohe, one ugodne, a iz mnoštva običnih trenutaka izdvojeni su tek oni koji danas imaju estetsku, povijesnu ili emocionalnu vrijednost, stoga počinjemo vjerovati da je razdoblje u cijelosti izgledalo upravo tako. Moje neprežaljene osamdesete fantastičan su primjer. Kada ih zamišljam, ne zamišljam prosječan radni dan ni stvarne probleme ljudi koji su tada živjeli. Zamišljam ono što je kultura sačuvala te učinila vidljivim: glazbu, modu, klubove, filmove, umjetnost, interijere, energiju. Od tih fragmenata, zatim, nastaje moja privatna verzija vremena koje nikada nisam imala priliku iskusiti. Ono je lišeno problema, nesigurnosti, dvojbi, svega onoga što je u stvarnome životu nemoguće filtrirati. U mojoj su glavi osamdesete neprekidna ekstravagantna zabava, rebel yell u svom najizvornijem obliku.
Stvarnost je, dakako, (bila) miljama daleko od toga, ali, po treći put, zna li mašta što je nemoguće?! Ipak, takva predodžba, koliko god fabricirana bila, ima neobično korisnu funkciju – pokazuje nam što je ono što nam nedostaje u našim stvarnim životima. Anemoia nije tek suluda čežnja za vremenima koja nikada nisu bila naša, ona je čežnja za nešto drugačijom verzijom nas samih. Tko sam ja u osamdesetima? Vjerojatno netko slobodniji, nepromišljeniji, više u trenutku, manje u glavi, s puno više šminke i nemjerljivo boljim obrvama. Osamdesete, naravno, vratiti ne mogu no vjerujem da nešto od te imaginarne djevojke još uvijek mogu pronaći u sebi. Uostalom, zna li mašta što je nemoguće?!
