Kada je prošle godine filmska svita okupljena oko Tima Burtona jezdila europskim gradovima promovirajući najnoviji uradak “Bubimir Bubimir”, mnogi su pomislili: ma proći će i ta luda moda da Monica Bellucci i Jenna Ortega na plus četrdeset u Veneciji furaju samo crno, crno i eventualno malo krvavo crvenog. No kako stvari stoje, trendovi se mijenjaju suludom brzinom, ali istjerati tu vražju crnu – to je kao da je ikada postojao neki party na kojem se u pozadini nije smucalo barem dvoje-troje ljudi darkera.
Možda je stvar u mimikriji, preosjetljivosti i dubokim emocijama, a možda ljudi naprosto znaju da dobra klasika i elegancija nikada ne mogu izaći iz mode. Pa makar glavno pravilo kostimiranja, pardon, suvremenog odijevanja, ponekad zvuči kao na Eurosongu – što šarenije i što jače bombardiranje očnog živca, to bolje. Na kraju ispada da ništa ne iskače tako efektno kao duboki i teški crnjak. Ako ne vjerujete, guglajte krhku Bambie Thug, koja je svojim nastupom naprosto vratila sve mračne fantazije na scenu, bolje i od 14. albuma grupe The Cure – “Songs of a Lost World”
Ili listu mladih izvođača poput Heartworms i Ethel Cain, koje inspiraciju mračnim svjetovima često traže u prošlosti.
Nosferatu & Co.
Svi ti prinčevi tame, slike samoće, boli i mladi izvođači koji citiraju Edgara Allana Poea ili Baudelairea, Billie Eilish, Connan Grey, Dark Academia trendovi, GothTikTok te hit film “Nosferatu” koji je ove godine također doživio svojevrsnu renesansu… Istina, mračne teme su oduvijek s nama, no otkako je pandemija nenadano obavila svijet izolacijom, kao da se taj mrak ne da istjerati na sunce pa se i dalje ponašamo kao da je najbolje rješenje zavući se u neki mračni kutak, pokriti dekicom preko glave i konzumirati još strašnije sadržaje od svakodnevnice. A ako je vjerovati predviđanjima modnih trendova, ni blagdanska sezona neće biti toliko obojena šarenim božićnim puloverima koliko goth-glam crnim šljokicama. Evo, čak je i svjetlucavi nakit, toliko drag crnim vranama, potpisao kapitulaciju i otišao – što bi Amy Winehouse rekla – back to black. I konačno, je li ta crna injekcija, koja se svako malo pojavi u kriznim vremenima, zbilja ono što nas vraća u život?
Ta, sjećate se samo velikih previranja oko 1848. u Francuskoj, koja su bila usko vezana uz romantizam. Baudelairovi “Cvjetovi zla”, pa stradanja, siromaštvo… Victor Hugo koji mora pobjeći u egzil, a prije toga pozira sam na stijeni svom sinu na prvim fotografijama. Pa svih onih crnih Venera na slikama, koje su toliko uznemiravale javnost da nisu smjele biti izložene na salonima. A onda, fast-forward sto godina kasnije – osamdesete godine 20. stoljeća i kada je bilo pitanje prestiža biti darker, a duboko iza ponoći su se često na klupicama vodile teške rasprave na temu: alter ili halter? U prijevodu – smije li notorni darker furati s običnom šminkericom?

Utočište za sve one drugačije
Da, možda su osamdesete godine prošlog stoljeća bile jedno od najpozitivnijih, najuspješnijih i najmirnijih razdoblja koje će ući u enciklopedije pod jednim nazivnikom – ili je bolje reći emojijem – smajlićem. Ali to je i doba kada je postojao ozbiljan kontrapokret, koji ćemo za potrebe ove priče nazvati darkerijom. Pokret koji je uvijek bio mnogo više od mode i glazbe. Bio je alternativa, utočište za sve one drugačije, buntovne, nezadovoljne stanjem društva. Uostalom, sjetite se samo glavnih strahova – nuklearne katastrofe, AIDS-a, globalne nesigurnosti… Ili u devedesetima, one fiks-ideje koja nas nije napustila do danas – da živimo u Matrixu i da će nas taj vrlo novi svijet zgrabiti svojim dugim noktima, kao u strašnim spotovima grupe Nine Inch Nails.
To što riječ “anksioznost” nije bila toliko u opticaju ne znači da mnogi nisu osjećali kako im se nad glavama nadvijaju crni oblaci. A svi stari i suvremeni darkeri ih ne žele rastjerati, nego im hrabro pogledati u oči dok u pozadini pjeva Nick Cave. Uostalom, i današnji terapeuti bi rekli da takvo što ima smisla. Ta, nije li i konfrontacija jedan od glavnih koraka koje morate naučiti ako želite gledati svijet kroz pastelne naočale? I nije li Baudelaire imao slične dileme kada je pisao svoje mračne pjesme, koje će inspirirati generacije i generacije – prepustiti se boli ne bi li doživio ekstazu u duhovnom. Ili kako bi danas rekao neki dark TikToker – osjetio se tako jebeno živim.




