Tajna na koži

TIJELO KAO KNJIGA: Treba li ljude pitati što im znači tetovaža?

Lena Ivanović
05.10.2025.

Kad sretnem nekoga s tetovažom, uvijek me na trenutak uhvati poriv da pitam: “A što ti to znači?” Ali onda zastanem. Jer to pitanje, iako izgleda benigno, zapravo je ekvivalent rečenici: “Oprosti, možeš li pred svima otvoriti dnevnik i pročitati najosjetljiviji ulomak?”

Tetovaže su stare koliko i ljudska potreba da koži damo dodatno značenje. Od Ötzija, čije su crne crte možda bile prva proto-akupunktura, preko egipatskih svećenica s “zaštitnim” točkicama, do polinezijskih ratnika kod kojih je tijelo funkcioniralo kao karta statusa i pripadnosti – svaka kultura imala je svoj “zašto”. A to “zašto” rijetko je bilo površno.

Danas je, međutim, sve drukčije. Istraživanja pokazuju da je globalno tetovirano između 30 i 40% odrasle populacije. U Italiji je to gotovo polovica, u SAD-u 38% mlađih od 40 godina. Najčešći motivi? Cvjetovi, životinje, datumi, citati i religijski simboli. Nekoć je lav značio snagu, danas znači snagu i dobar Instagram post. Ruža je nekoć bila amajlija ljubavi, danas je ruža znak da je to jedina romantika koju možeš dobiti i da se ne nadaš buketu, nego si, kao Miley Cyrus, sama kupiš cvijeće. Čak su i natpisi evoluirali: od latinskih maksima do citata iz serija. (Netko, negdje, sigurno već nosi “Što buljiš?” na nadlaktici.)

Ipak, ono što mene fascinira kod tetovaža jest kontradikcija koju nose: vječnost naspram prolaznosti. Dok se sve drugo u našem životu može obrisati – fotke s Instagrama, poruke na WhatsAppu, čak i brakovi – tetovaža je tu da ostane. Ili barem da ostane do sljedećeg lasera. Bijela tinta, primjerice, nikad nije do kraja zaživjela jer blijedi, pretvara se u sivkasto-žutu, nestaje brže nego što ste mislili. I tu dolazimo do paradoksa: u svijetu u kojem je sve privremeno, ljudi i dalje žele tragove koji će ih nadživjeti.

Možda je upravo zato tetovaža znak samostvaranja. Čovjek koji se tetovira govori: “Ja sam svoje tijelo uredio prema vlastitoj priči.” To je artificijelno, kulturno, svjesno – za razliku od Rousseauovog “plemenitog divljaka” koji živi u svojoj prirodnoj, neukroćenoj koži. Tetovirani čovjek nije samo divljak – on je autor i čovjek koji se ničega ne boji. On piše po sebi, mijenja sebe, uređuje se kao tekst. Slično onima koji mijenjaju ime, birajući novi identitet jer im je stari postao preuzak. A tko zna, možda i dalje štiti vlasnika koji se u svijetu osjeća golo, ranjivo i nedovoljno snažno?

I upravo tu je moja autoironična dilema: kako uopće pitati nekoga za objašnjenje takvog čina? Što god da je napisano na koži, već je dovoljno jasno – ili namjerno ostaje tajna. A možda i nema značenje, možda je samo ljepota, trenutak, estetski hir. I u tome je ljepota tetovaža: one ne moraju objasniti sebe. Nisu PowerPoint prezentacija.

Zato ja šutim. Radije dam kompliment nego da tražim priču. Jer tetovaža je istodobno i dnevnik i zidni grafit, i vječnost i podsjetnik da ništa nije vječno. A možda je upravo ta kontradikcija razlog zašto ih volimo gledati: jer podsjećaju da smo i mi sami stalno negdje između, u prostoru koji se ne da definirati, ali izaziva poglede. I da jednu te istu priču ne valja ponavljati stotine puta.

Vizuali: Unsplash

Pročitaj više

Duge kose, dugi nokti, široka ramena – zašto smo u zadnje vrijeme opsjednuti vrlo nepraktičnim modnim trendovima? Je li to novi statusni simbol, labuđi pjev ženskog glamura ili početak nove ere?

teorija krivih cipela

Svima nam je poznat onaj (povremeni) feeling dosade koji dobijemo pri pogledu na vlastiti ormar, no styling trikovi poput „teorije krivih cipela“ žele potaknuti poigravanje s komadima koje već posjedujemo

Začudna moda za čudna vremena: u naše ormare “uselili” su lavovi, vukovi, luftići i golubovi

Ikonični makeup brend stigao u odabrane BIPA trgovine – s viralnim proizvodima koji osvajaju TikTok i srca beauty entuzijasta

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.