Ležim na plaži i čitam knjigu Rachel Cusk ‘Depadansa’ i ono malo što tražim je to i da i komadić plaže bude depadansa za sebe, no koncentraciju mi remeti razgovor tri tinejdžera koji skrolaju Instagramom i govore ‘Prevara, prevara, prevara’. Naravno da naznaka krimi priče odvlači pozornost, no uskoro slijedi i razočaranje jer dečki koji su tek počeli mutirati tako opisuje fotke cura. Ili ogromno razočaranje kada nastupi kada nekoga koga su jučer svajpali na Tinderu sretnu u stvarnosti. ‘Pa te dvije slike se fakat ne poklapaju. Ono kužiš, jedan virtualni vlak šiba u jednom smjeru, a stvarnost je pitaj Boga gdje’ – tim je riječima konačno onaj najmanji mudro sažeo raspravu na plus trideset, a onda su se svi ritualno bacili na glavu u more.
Moram priznati da sam se na tren poradovala i pitala – evo, konačno malo mira na plaži, a možda i najava kakve promjene na horizontu. Čitaj – višegodišnja dominacija slike će možda uskoro opasti par metara kao more za vrijeme oseke, jer riječi će isplivati na obalu kao kakav spasonosni splav. A to znači da konačno možemo zaboraviti one ulete – ‘E, daš koji selfie u badiću!’ I da bismo možda, samo ako se dovoljno potrudimo, mogli jednom sastaviti neku proširenu rečenicu? Eh, kako mi nedostaju vremena razmjene mejlova! Ono kada smo tipkali s obje ruke i kada rečenice nisu bile krnji ostaci eliptičnih rečenica ili slikovni prikazi za koje trebaš zvati stručnog dekodera. A oni fanatičniji su ih doživljavali i kao vrste epistolarnih privatnih romana te angažirali posebne stručnjake za pohranjivanje u vječnu memoriju, ne pitajući za cijenu.
Dopisivanje na virtualnom otoku
Uostalom, ne mali broj puta sam s nekim dečkima vodila uzaludne rasprave ima li nešto u tome što je rekao Idris Elba, a portali prenijeli kao kakvu suvremenu viziju mudraca – da su muškarci vizualni tipovi, a žene verbalni i da se zato gore opisane ‘prevarantice’ stalno šminkaju, a frajeri non stop lažu. A onda sam naletjela na relativno star film ‘Protiv sjevernog vjetra’ iz 2019. godine, a koji je snimljen po istoimenoj hit knjizi bečkog pisca Daniela Glattauera, a koji je na tren donio osvježavajući osjećaj da je i dalje sve na mjestu i da nekoga doista možeš upoznati uz pomoć riječi. Naime, kada Emma pošalje nepoznatom muškarcu zabunom mejl, jer napravi sitnu grešku i zezne slovo i – ispada da trenutak nije mogao biti gori, jer osoba s druge strane ekrana upravo proživljava pravi ljubavni brodolom i trenutno je mentalno sposobna samo nekome sasuti sve što ga ide.
Poznajemo se gotovo manje od nimalo
No greška po greška, jedna iskrena i iskričava rečenica puna sarkazma te neobičnih opservacija i pitanja za drugom očito su bile dovoljno jake da se vrlo brzo razvije neka neobična veza na virtualnom otoku. Pravila dopisivanja koja su odmah na početku veze odredili Emma (dizajnerica u braku) i Leo (emotivno nedostupan lingvist) su vrlo jasna. Bez guglanja, bez slanja fotografija, bez dogovora za susrete uživo nakon ponoći, bez ghostanja i, naravno, onoga što slijedi, a danas se stručno ove revenge ghostanje. Pa dobro, što onda čovjeku preostaje, vjerojatno se pitate? Oni naivniji će zacijelo pomisliti samo – Istina, istina i ništa do li istine! I djelomice će biti u pravu, jer igra je postavljena tako da si Leo i Emma pišu stvari koje nikome ne govore, ili?
Bez guglanja i selfieja, molim!
‘Leo, budimo iskreni’, kaže Emmi jedne noći. ‘Ja sam za vas kao telefonski seks, samo bez seksa i bez telefona. Dakle, to je bolesno, zar ne? Ne bismo li trebali prekinuti?’ No kakav vražji prekid, jer svaki upućeniji romantičar zna za pravila igre i to još od Romea i Julije, zar ne? Jer nema ništa dramatičnije od svladavanja zabrana i prepreka. No hoće li se brutalno iskrena prepiska tako zahuktati da glavni akteri neće moći odoljeti zovu stvarnosti? Je li u riječima možda, za razliku od brzog svajpanja na koje se tako lako posklizneš, pogotovo kada ti netko tako vješto nasapuna ekran,skrivena ona prava, staromodna ljubav koja može odoljeti svim izazovima i distrakcijama? Ili su i riječi zapravo neka vrsta maske, a kao takve savršen poligon za još jednu fotošopiranu projekciju, a koja će se kao fantazija rasplinuti istog trena kada i ako dođe do susreta – samo su neka od pitanja koja otvaraju ovaj film i knjiga.
Emma i Leo su svjesni da su sagradili ljubavnu kulu od slova i glavno pitanje je može li ta fantastična građevina preživjeti stvarnost?
Možemo li živjeti ono što pišemo?
Naime, nije tajna da gledatelji vole čitati i gledati epistolarne forme i da smo svi mi zapravo neka vrsta voajera koja itekako voli zaviriti u tuđe ljubavne prepiske ili pak Cyrana de Bergeraca. Ta prisjetite se samo svih tih filmova i knjiga – ‘Opasne veze’, ‘Jedan dan’, ‘Imaš mejl’, ‘Bilježnica’. No ako maknemo sve one slojeve duhovitih replika, prepoznavanja i dramaturške napetosti, jedan od glavnih razloga zašto ih gledamo je ta, kažu psiholozi, jer nam svi ti filmovi nude paletu obećanja. Ako malo bolje pogledate možda ćete prepoznati neki tajni kod, uzorak ili algoritam koji bi vam rekao ima li razlike između onog slučajnog i sudbinskog, kako povezati svoj bujni unutarnji svijet i okrutnu stvarnost, možemo li doista živjeti ono što pišemo ili što bi lijepo rekli dečki s plaže – koliko tu ima slatke prevare, a koliko gorke istine.
