Marko Zeman zagrebački je umjetnik širokog spektra izražavanja: prvenstveno je to u području slikarstva, ali i crteža, kolaža i plakata, najčešće s primjesom humora. Dobitnik je Nagrade 7. bijenala slikarstva 2024., a radovi mu se nalaze u privatnim kolekcijama te onima Gradskog muzeja u Varaždinu, Hrvatske poštanske banke, KD Vatroslav Lisinski i Erste Fragmenata u Zagrebu.
Trenutno se dio njegova opusa može vidjeti u galeriji Trotoar na samostalnoj izložbi intrigantnog naziva „Mara i Lara“. „Nova samostalna izložba Marka Zemana kao da je složena od isječaka filma, nejasne, a zapravo i nebitne radnje. Jer MZ nije narativni slikar. U svojem pristupu svjesno se odmiče od prikazivanja priča, od ilustrativne i deskriptivne dimenzije slikarstva“, navodi u tekstu izložbe kustosica Martina Marić Rodrigues. Ono što Zemana zanima jest istraživanje materije slike, ovladavanje kaosom. I to ne samo kada je riječ o ovim velikim platnima koja nas gledaju sa zidova galerije, već i s crtežima, kolažima i plakatima.
No ne stvara samo u vizualnoj sferi, već i pjeva, svira gitaru te piše pjesme za svoj bend Marko i Darko. S umjetnikom tako raznolikog područja interesa i djelovanja ovim smo razgovorom samo „zagrebli površinu“, pa se svakako veselimo mogućnosti produbljivanja tema i širenja na neke nove koja se ukazuje već u ponedjeljak, 09. rujna kada će se u galeriji Trotoar održati Trotoar talks.
A što je o aktualnoj izložbi, glazbi, zrelosti i pobjedi nad kaosom rekao Marko Zeman, pročitajte u nastavku.
Trenutno je u galeriji Trotoar postavljena tvoja samostalna izložba „Mara i Lara“, na kojoj možemo vidjeti (uglavnom) velike formate figurativnih ženskih likova i pejzaža u krupnom planu, gdje se na tamnoj pozadini ističe upečatljiva ružičasta. Što ti je bila najveća inspiracija pri stvaranju ovih radova? Koga ili što predstavljaju Mara i Lara?
U slučaju likovnog stvaranja, inspiraciju nikada ne vežem uz neki izolirani pojam, odnosno ideju koja bi mi se učinila spasonosnom ili superiornom u odnosu na neke druge, recimo tako, manje uzbudljive ideje koje me u likovnom smislu zanimaju. Ovu, kao i sve moje prethodne izložbe, diktiralo je trenutno stanje, trenutni stupanj kojeg sam dosegao unutar svojeg slikarstva. Nastojim svakom novom izložbom vlastitom slikarskom izražavanju pridodati neki novi element, obogatiti ga svježim likovnim problemom za koji na prethodnoj izložbi, tj. u ranijim svojim radovima, nisam imao rješenje.
Tako sam, pripremajući izložbu u Trotoaru, pokušavao dokučiti kakav bi to trebao biti korak naprijed u odnosu na moje prethodne izložbe, te sam polako, slikajući razne pripremne radove dolazio do ideje o sadržaju postava.
Od svojih izlagačkih početaka slikam ljudska lica, portrete, kao i neke svoje interpretacije pejzaža. I jedan i drugi motiv su, rekao bih, notorno klasični, imaju vrlo dugu tradiciju, stoga mi je veliki izazov obraditi te motive na način koji će biti zanimljiv promatraču iz 2024.
Također, cilj mi je naslikati te motive drugačije nego što sam ih slikao prije pet ili deset godina. Drugačije, uvjerljivije i po mogućnosti – bolje. Obogaćene nekim novim likovnim problemom, tj. rješenjem tog problema. Pri tome se držim načela po kojem spomenuto obogaćivanje slike sve većim brojem novih elemenata, likovnih problema, ne bi smjelo rezultirati kompliciranom, te brojnošću elemenata opterećenom slikom. Naprotiv, slika bi trebala postajati jednostavnijom. To mi je osnovni cilj.
Uz to, jedan od zadataka koje sam si postavio na izložbi Mara i Lara je izdašno korištenje ružičaste, tj. roze boje kao osnovne kolorističke činjenice. Roza mi je posebno zanimljiva zbog njezinih uobičajenih sladunjavih, kičastih, Barbie asocijacija, koje sam na svojim slikama htio dokinuti. Želio sam napraviti slike koji obiluju rozom, ali na kojima će ta boja imati sasvim drugačije djelovanje i konotacije.
Na toj izložbi predstavljeni su radovi u tehnici akrila na platnu, no dosad si izlagao i kolaže, crteže pastelima i ugljenom, tuš… Kako izgleda tvoj stvaralački proces i što utječe na odabir tehnike u kojoj radiš?
Tehniku ponekad odabirem prema trenutnom raspoloženju, a ponekad pak određeni motiv diktira tehniku u kojoj će se najbolje realizirati. Raznorodnost i velika količina crtačkog i slikarskog materijala koje koristim uvijek su me jako privlačile. Često paralelno crtam i slikam iste motive. Započinjući crtež ili sliku, nabacujem materiju na podlogu, što gotovo uvijek rezultira optičkim kaosom.
Pobijediti tu materiju i nastali kaos je ono što mi je najuzbudljivije u činu slikanja. Tragovi tog početnog kaosa i nereda na slici mogu u konačnici ostati vidljivi, no slikom na kraju treba dominirati novi prizor. Jedino njega trebamo vidjeti na prvu. Tek kasnije, pažljivijom analizom možemo uočavati elemente od kojih je prizor izgrađen.
Pročitala sam da si ALU upisao s 28 godina. Kako takav kasniji odlazak na studij, u odnosu na uobičajenih 18, 19, odmah po završetku srednje, utječe na sam odabir profesije i pristup studiranju te kasnijem radu? Ili zrelost ipak nema veze s godinama, haha?
U mom slučaju, nešto starija dob bila je prednost. Pri upisu sam znao točno što želim i kako pristupiti studiju. Mislim da tijekom studiranja nisam gubio vrijeme i da sam ga iskoristio maksimalno. Primijetio sam da su neki mlađi kolege bili nesigurni oko smisla studiranja i da su si postavljali svakakva pitanja. No, bilo je i onih koji su s osamnaest godina već bili vrlo zreli i odlučni. Mislim da zrelost u pravilu nema veze s godinama. Iako, na umjetničke akademije se nerijetko upisuju nešto stariji studenti, odnosno ljudi s već završenim nekim drugim fakultetom.
Danas radiš kao umjetnički suradnik na Akademiji. Što je to što se nadaš prenijeti ili inspirirati kod studenata (a što je tebi možda nedostajalo dok su studirao)?
Na Akademiji predajem osnove crtanja i slikanja. Studente najčešće potičem na što pažljivije promatranje i proučavanje motiva, na spoznaju činjenice da sagledavanje cjeline ima prioritet pred udubljivanjem u detalje, na važnost kompozicije i na osnove govora crtačkog, odnosno slikarskog materijala. Dakle, prenosim im znanje o stvarima koje su temelj svakome tko se želi uspješno baviti likovnim izražavanjem.
Dio tog znanja sam dobio od svojih profesora, a dio sam stekao kroz vlastito crtačko i slikarsko iskustvo. Kad primijetim da neki student solidno vlada osnovama, potičem ga na daljnje istraživanje u skladu s njegovim likovnim temperamentom.
Kad se radi o tvom opusu, osim slika i crteža radiš i plakate za vlastiti bend, Marko i Darko. Možeš li nam reći nešto više o tome? O kakvom bendu se radi, tko vam piše pjesme?
Da, glazba mi je hobi i član sam blues-punk benda Marko i Darko, u kojem sviram gitaru, pjevam i pišem sav autorski materijal, možete čuti kako to zvuči 09.11. u Hard Placeu. U početku, dok nitko živ nije znao za nas, razmišljao sam kako privući publiku na svirke, pa sam već za prvi naš koncert naslikao plakat kojeg sam stavio uz event na Facebooku. Tu sam praksu nastavio do danas.
Uživam u slikanju plakata, jer im pristupam iz skroz drugačije pozicije nego što pristupam svojim “ozbiljnim” slikama. Kroz njih ispucavam sve ono što me s likovne strane zanima, a s čime se ne bavim u slikarstvu. Osnovna je razlika u odnosu na moje slike: naglašeni humor, poigravanje s kičem i inzistiranje na pričanju priče. Te plakate doživljavam kao hrpu nespretne i nevješte naracije. Iako, koliko god djelovali neopterećeno, osmišljavam ih i izvodim s jednakom pažnjom kao i svoje “prave” slike.
Dolazi li do preklapanja između likovne i glazbene umjetnosti tj., utječe li tvoja glazba na tvoje slikarstvo, i obratno?
Nisam siguran utječe li moja glazba na slikarstvo i obrnuto. Vjerojatno na nekoj nesvjesnoj razini da. Ali ono što im ja nalazim kao zajedničko je određeni stupanj intenziteta, grubosti, neumivenosti i pojačane glasnoće.
I za kraj moram se osvrnuti i čuti tvoj stav o uvijek aktualnoj temi: živimo u svijetu užurbanog razvoja novih tehnologija, medija, umjetne inteligencije… koja je uloga (tradicionalnog) umjetničkog stvaralaštva poput slikarstva u tom suvremenom okruženju? I kakav je tvoj odnos prema tim novim tehnologijama?
Za mene osobno, uloga slikarstva ostala je u mnogome slična onoj kakva je bila i prije pojave digitalnih medija, umjetne inteligencije i društvenih mreža. Sjetimo se, prije četrdeset, pedeset godina, postojala je televizija, osobna računala, video-igre s niskom rezolucijom i neki malo drugačiji mediji od ovih danas. Dakle, paralelna egzistencija slikarstva i novih tehnologija je stvar koja nije novijeg datuma, nego traje već dosta dugo. Mišljenja sam da jedno drugome ne smetaju, dapače, ponekad se i međusobno nadahnjuju.
Kao što pojavom elektroničkih instrumenata, sintesajzera, nisu nestali klasični instrumenti, niti su razvoj i raširenost popularne glazbe 20. stoljeća prouzročili nestanak interesa za Bacha i Brucknera, tako se ni slikarstvo nije ugasilo kada je naslikanu filmsku scenografiju zamijenio CGI.
Slikarstvo je tijekom cijele svoje povijesti bilo kadro ispunjavati zadatke na više razina i zadovoljavati najrazličitije potrebe: od krajnje intimističkih, pa do državničkih, od propagandno-dekorativnih, do filozofsko-egzistencijalističkih i terapeutskih. Mislim da sličan broj zadataka slikarstvo obavlja i danas. Možda čak i više nego prije, jer je dostupnije većem broju ljudi.
Danas, kada paralelno egzistiraju brojni načini izražavanja i kad se umjetnici ne priklanjaju jednom ili dvama slikarskim pravcima koji bi bili dominantni, kada je u istoj mjeri dozvoljeno i poželjno traganje za novim, kao i referiranje na staro, kada se možemo poigravati sa slikarskom tradicijom, transformirati ju, ironizirati ili glorificirati, inkorporirati u nju elemente iz svojeg vremena, mogućnosti koje slikarstvo pruža slikarima, a i slikari slikarstvu, su ogromne. Svjetska slikarska produkcija je velika, raznovrsna i živa, a publika tj. interes za slikarstvo postoji. Svaki slikar ima, dakle, veliku mogućnost odabira, a ono što je važno jest da u tom procesu “ubode” ono što je u skladu s njegovim temperamentom i slikarskim potencijalom.
U ponedjeljak 09. rujna u 19 sati u Trotoaru održat će se razgovor s umjetnikom Markom Zemanom povodom njegove trenutačne izložbe “Mara i Lara”. Sugovornik će mu biti Vjeran Pavlinić, nekadašnji filmski montažer, trash bubnjar i organizator opskurnih koncerata; današnji filmski arhivist posvećen restauraciji hrvatske filmske baštine.
Samostalna izložba slikara Marka Zemana “Mara i Lara” kustosice Martine Marić Rodrigues, otvorena je 14. rujna.
Naslovni vizual: Damir Žižić
