„She generally gave herself very good advice…though she very seldom followed it.“
Priča ispričana bezbroj puta, zar ne? Znamo što učiniti, znamo i kako to učiniti, ali nešto u nama ipak odluči izvesti zaokret za 180 i svaka kvalitetna autosugestija pada u vodu. U krugu prijatelja glasimo za neplaćenog terapeuta, uvijek spremni udijeliti savjet i pomoći u nevolji, ali kad ta ista nevolja zadesi nas… inteligencija je već spakirala kofere. Ako se pronalazite u ovome, nastavite čitati – iz nekog razloga jednostavnije je slijediti tuđe savjete, a ovoga puta, uz Alisinu pomoć, donosimo upravo to!
„The hurrier I go, the behinder I get.“
Diploma do 25., brak do 30., auto, stan, stabilna primanja, djeca, bolji posao… ‘ajde, ‘ajde, požuri, već kaskaš za svima! Jeste li stavili kvačicu na sve navedeno? Ako niste, osjećate li se kao da vam malčice izmiče tlo pod nogama? Znam, i ja isto. Ali u tome i leži problem – nikako da shvatimo kako se život ne drži našeg imaginarnog (i često nerealnog) plana. Fiksne rasporede ostavili smo iza sebe tamo negdje po završetku srednje; sve što je uslijedilo moglo bi se opisati kao „just wing it“. Ništa loše u tome, jer što grčevitije žurimo, manja je šansa da ćemo stići na željeno odredište. Požuri polako, prije ćeš stići!
„It’s no use going back to yesterday, because I was a different person then.“
U životu je lako upasti u zamku žaljenja za nekim prošlim situacijama, pogotovo ako nam trenutačno ništa ne ide od ruke. Ali nostalgija, koliko god poetična bila, najveća je lažljivica – tjera nas da prošlost vidimo znatno ljepšom nego što je ikada bila. Onaj bivši koji nije bio baš tako loš? Bio je. Onaj dobro plaćeni posao koji vam je darovao i čir na želucu? Nije bio vrijedan toga. Oni ljudi s kojima ste se putem razišli? Itekako postoji razlog za to. Sve i da se možete vratiti unazad, mjesto vam više ne bi bilo ondje – situacije su ostale iste, vi ste se promijenili. S tom promjenom došlo je i novo mjesto za vas. Nostalgija je fantastična za mikrodoziranje eskapizma, ali ne dajte da vas uvjeri kako je ono najbolje iza vas.
„Who in the world am I? Ah, that’s the great puzzle!“
Nastavljamo u revijalnom tonu. Pronaći odgovor na pitanje tko smo vjerojatno je najteži zadatak s kojim ćemo se ikada susresti. Ali, uz pomoć Alise otkrivamo vam jednu malu tajnu – konačni odgovor ne postoji. Koliko god godina imali, što god iskusili i proživjeli, nitko od nas nikada ne postaje finalna verzija sebe. Istovremeno zastrašujuće i predivno, nije li? Započnemo li sami sebe promatrati poput beskrajne slagalice koju svaki novi dio može transformirati u nešto posve drugo, mogućnosti najednom postaju beskonačne.
„The only way to achieve the impossible is to believe that it is possible.“ / „Sometimes I’ve believed as many as six impossible things before breakfast.“
Ili, prevedeno na jezik insta-citata – uz malu dozu deluzije i veliku dozu hrabrosti, malo je toga što se ne može. Sve najbolje ideje svijeta isprva su proglašene čistim ludilom, a da su njihovi kreatori podlegli nepovjerenju okoline, danas bismo živjeli bez toliko predivnih stvari. Vaša zamisao ne mora nužno izmijeniti svijet, dovoljno je da promijeni vaš svijet. A to postaje moguće tek nakon što povjerujete da jest.
„‘Have I gone mad?’ ‘I am afraid so, you are entirely bonkers. But I will tell you a secret – all the best people are.‘“
Jedan od najvećih umjetnika svih vremena, Van Gogh, izjavio je – Normalnost je asfaltirana cesta, ugodna za hodati, ali cvijeće na njoj ne raste. Treba li uopće išta dodati?
Nadamo se da ste se zabavili na ovom putovanju down the rabbit hole uz male mudrosti Zemlje čudesa. I za kraj, koliko god zvučalo kao klišej, čini li vam se da gubite tlo pod nogama, ne brinite. I Alisa je morala pasti kako bi pronašla Zemlju čudesa!
