Nedavno sam dobila opasku kako bih u svojim tekstovima zvučala znatno inteligentnije kad ne bih pisala o ‘ženskim’ temama. Iako sam prilično dobro mogla pretpostaviti u kojem smjeru bi razgovor mogao krenuti, čini se da sam i dalje vrlo mlada i naivna, ili pak autodestruktivno znatiželjna, pa sam se dala upecati na foru te upitala „Kako to misliš?“ Curiosity killed the cat.
„Gdje ti je politika, gdje ti je stanje u društvu? Da se odmakneš od ženskih tema, dobila bi dubinu.“ E sad… ne tvrdim da je sve što napišem iznimno visokoumno, neke stvari bistre su otprilike kao krem juha i služe isključivo za razbibrigu. Međutim, s obzirom na to da vlastite tekstove pamtim bolje nego ijedan čitatelj (be your own biggest fan!), voljna sam okladiti se u obje ruke kojima trenutno tipkam da je moja ženska glava do sad ipak uspjela smisliti i pokoji dublji tekst.
Abortus je, nažalost, i dalje političko, a ne privatno pitanje. Međuljudski odnosi, posebice oni muško-ženski, nikada nisu bili kaotičniji, što prilično jasno odražava trenutno stanje u društvu. Otkako žene samostalno zarađuju, financije su postale jedna od škakljivijih tema. Tehnologija i društvene mreže iz korijena su promijenile načine na koje svatko od nas funkcionira, bilo privatno ili poslovno. Ako me pamćenje dobro služi, a služi jer ono je fotografsko, a ja mlada, pisala sam o svemu tome? Ali to nije ona politika i ono stanje u društvu na koje je dotični ciljao, zar ne? I dalje je riječ o ‘ženskoj’ politici (što uporno pokušavamo reći kad govorimo My body, my choice, ali određeni profil muškaraca ipak očekuje da je njihova zadnja?), i dalje je riječ o ‘ženskom’ stanju u društvu kad pokušavamo razgovarati o odnosima (u kojima muškarci čine polovicu, ali najednom je to izvan njihove sfere interesa?).
Ženske teme, ženska pamet, ženska glava… ništa od toga nećete upotrijebiti želite li nekome dati kompliment. Vidljivo je čak i u psovkama – osoba koja je odvažna i snažna ima muda, ona koja to nije je pi*ica. Jedan od spomenutih dijelova tijela sposoban je izdržati porod, drugi je toliko osjetljiv da je čak i u borilačkim sportovima proglašen off limits zonom. Jesam li jedina kojoj se čini da je u ranijoj analogiji nešto pošlo po krivu?
Imajući to na umu, u ovotjednoj kolumni donosim vam jednu političku, društveno angažiranu, ali prije svega žensku temu. Onu o ženskoj hrabrosti diljem svijeta.
Iran
Prije nekoliko dana studentica čiji je identitet za sada nepoznat u znak protesta razodjenula se na teheranskom sveučilištu. Njezin protest motiviran je ranijim napadom tzv. moralne policije kojem je bila podvrgnuta iz razloga što navodno nije ispravno nosila hidžab. Iran, odnosno Islamska Republika Iran jedna je od država sa najstrožom primjenom šerijatskog zakona koji u mnogočemu ograničava, a nerijetko i potpuno negira ženske slobode. Pitanje ‘prikladne’ odjeće jedan je od najočitijih primjera – prije 2 godine u gotovo identičnoj situaciji našla se mlada Mahsa Amini – moralna policija privela ju je zbog neispravnog nošenja hidžaba, a tortura kojoj je bila podvrgnuta u pritvoru rezultirala je smrtnim ishodom. Žene Irana, ogorčene takvim načinom postupanja, oformile su „Women, Life, Freedom“ pokret kojim zahtijevaju ukidanje zakona o obveznom nošenju hidžaba kao i svaki drugi oblik diskriminacije i ugnjetavanja. Unatoč tome, položaj i tretman žena u Iranu ostao je alarmantno nasilan. Upravo ta činjenica ono je što potez iranske studentice čini neopisivo hrabrim i vrijednim divljenja – znajući kakva je sudbina očekuje, svejedno je odabrala pokazati da žene neće tek tako pognuti glavu pred tiranijom.
Francuska
Ako vam je Iran predaleko da bi pobudio empatiju jer „to se događa ondje negdje daleko, kod nas nije tako“, stiže primjer s našeg kontinenta. Gisele Pelicot. Francuskinja koju je vlastiti suprug punih 9 godina drogirao, u nesvjesnom stanju silovao, isto omogućio još 72 muškaraca i sve navedeno ovjekovječio videokamerom. Riječ „monstruozno“ nije ni blizu dovoljna kako bi opisala slučaj – nemoguće je pomisliti na to bez suza u očima ili preplavljujućeg osjećaja mučnine. Istovremeno je nemoguće ne osjetiti divljenje prema ženi koja je, iz ove nezamislive situacije, poput feniksa uskrsla iz pepela i poručila „Sram nije moj da ga nosim. Njegov je.“ Žrtve seksualnog nasilja se, iz apsolutno razumljivih razloga, najčešće odlučuju za anonimnost te suđenja zatvorena za medije. Ali ne i Gisele – žena koja se hrabro odrekla zaštite privatnosti te donijela odluku da se kazneni postupak izvede u javnost, a sve kako bi se stigma silovanja jednom za sva vremena prebacila sa žrtve ondje gdje joj je i mjesto – na počinitelja.
EU
Ovom prilikom citirat ću sama sebe te ponoviti ono što sam u nekom od prijašnjih tekstova napisala – žensko tijelo nije bojišnica stvorena za osvajanje političkih poena. Ili barem ne bi trebalo biti, no stvarnost u kojoj živimo nažalost ukazuje na suprotno jer abortus i dalje nije stvar osobnog izbora već se oko njega žestoko lome (vjerska) koplja. Vidite da nije potrebno otputovati na Bliski istok, i mi u Europi imamo vlastitu verziju šerijata. Ovim putem zaista ne želim uvrijediti ičije vjersko opredjeljenje, naprosto podsjećam na činjenicu da je ono vrlo individualna stvar. Velik dio stanovništva nije religiozan te se samim tim dogme proizašle iz religije ne mogu univerzalno primjenjivati na opću populaciju i koristiti kao izvor autoriteta. Ispravak – ne bi se smjele primjenjivati, ali stvarnost u kojoj živimo pokazuje da na neku čudnu foru ipak mogu jer više od 20 milijuna žena diljem Europe nije u mogućnosti slobodno odlučivati o vlastitim tijelima.
S obzirom na rezultate američkih izbora te utjecaj koji politika SAD-a ima na ostatak svijeta, nažalost možemo očekivati dodatne restrikcije u domeni reproduktivnih prava. Kako bi se tome napokon stalo na kraj, skupina hrabrih žena pokrenula je paneuropski pokret „My voice, my choice“ čiji je cilj do kraja godine prikupiti milijun potpisa za osiguranje sigurnog i dostupnog pobačaja u Europi. Mislim da ne moram posebno isticati demoniziranje i verbalno te cyber nasilje kojem su svakodnevno izložene, no unatoč tome ostaju čvrsto stajati iza svog cilja podsjećajući na to da nijedna od nas nije slobodna dokle god sve nismo slobodne.
Je li pridjev ‘žensko’ zaista zaslužio podrugljiv ton? „Maybe I should wear the armor and you should wear the gown.“ – Cersei Lannister, Game of Thrones
