Koliko je knjiga opasno i moćno oružje, barem u glavama nekih ljudi, najbolje je u svojem romanu “Grand Hotel Europa” dokazao nizozemski pisac Ilja Leonard Pfeijffer kada je opisao razgovor s dvoje travel influencera o čijim je dogodovštinama njegov alter-ego poželio snimiti dokumentarac, a onda i napisati koje poglavlje u knjizi. I dok se par složio da u dokumentarcu pred kamerama ispriča svoja autentična iskustva s putovanja koja su ga potresla i potaknula za razmišljanje te da bude potpisan pod pravim imenima, e čini se da za knjigu nisu više vrijedila takva pravila, jer njegovi su sugovornici odjednom tražili pseudonime.
Na filmu može sve, a u knjizi gotovo ništa
Čekajte sad, pa u čemu je problem, pitao je svoje neodlučne sugovornike glavni lik romana, a koji se zove isto kao i pisac. Istu stvar ćemo prikazati na filmu i to pod vašim imenom, a za knjigu vam treba novi identitet? Trebam li to shvatiti kao kompliment? Ili je stvar možda u tome da njegovi sugovornici naprosto nisu sigurni u to kako će ih autor prikazati, što će istaknuti, a što zanemariti i koliko će manipulirati istinom? I konačno, onaj najveći strah – neće li taj vječno sumnjivi pisac možda suptilno poput kakvog vrača zaroniti duboko ispod njihove kože kože, ne bi li opisao ono nešto golim oko nevidljivo, a što oni ni sami ne mogu ni vidjeti, a ni shvatiti?
Vječni strah da će vas neki pisac prokazati
Iako je ova uvodna scena iz knjige dosta slobodno interpretirana i pomalo karikirana, možda ponajbolje pogađa u pravu atomsku bit knjige, a to je onaj vrlo opasan i ubitačan potencijal da autor ponekad, ako mu se posreći, uspije vidjeti svojim pogledom nešto nevidljivo, opisati neke situacije i fenomene iz nekog drugog ugla ili barem dobro osvijetliti ono o čemu se godinama uporno šuti ili se pak izvrće istina. Uostalom, nema li na kraju nešto i u tome, kako su u šali govorili pojedini pisci, da je knjiga samo onda jako dobra, snažna i hrabra jer mijenja način percepcije i doslovce piše nova pravila, ako vas određeni broj ljudi želi prognati iz vašeg rodnog mjesta?
Baci van iz lektire
Naravno da sada nitko ne tvrdi da sve knjige moraju biti društveno angažirane, šokantne te mijenjati pravila pisanja, promatranja ili sagledavanja nekog problema, no kako je onda moguće da se odjednom u Sjedinjenim Američkim Državama na listama za odstrel iz školske lektire odjednom našlo gotovo 10.000 naslova. A kako stvari stoje, otkako je pobjedu odnio Donald Trump, ona se svakim danom sve brže ažurira. O čemu je sada tu riječ? I kako smo uspjeli zaboraviti ono da knjiga obogaćuje i mijenja čovjeka jer mu izoštrava unutarnje leće, a svijet čini slojevitijim i kompleksnijim te doći do onoga da se bojimo da će negativno utjecati na mladog čitatelja, jer će sve shvatiti krivo i doslovno. Da ne spominjemo sada i onaj najveći strah konzervativaca, da će samo nakon jednog čitanja preko noći promijeniti svoj seksualni, a možda i rodni identitet?
Kada cenzura poraste za 400%
Naime, zabrana knjiga u Sjedinjenim Američkim Državama i nije novost. Prva knjiga koja se našla na listi nepoželjnih datira iz 1637. godine kada je Thomas Morton objavio “New English Canaan“, knjigu koju je istog trena zabranila puritanska vlada Massachusettsa. I svi znamo da to nije bio, niti će ostati izolirani slučaj, jer tijekom povijesti je uvijek bilo knjiga koje je društvo poželjelo zabraniti ili barem ograničiti dob, što je samo po sebi razumljivo. No, što kada se odjednom dogodi da u samo jednoj godini, kao što je bio slučaj s razdobljem od 2023. do 2024. broj cenzuriranih knjiga za školsku lektiru skoči na više od 400%.
Veliki Gatsby? Kriv zbog opscenog govora
Pa kada se sve zbroji i oduzme, gotovo da nema knjige, osim telefonskog imenika možda, koja bi zadovoljila sve kriterije, jer na ovom strogom testu su pale gotovo sve – od “Velikog Gatsbyja” (kriva zbog opscenog govora, a što drugo?), preko proročanske Orwellove “1984.”, subverzivnog i dekadentnog “Lovca u žitu” do romantičnih knjiga poput “Zovi me svojim imenom“, a koja je izbačena s liste jer tako nježno i iskreno progovara o prvoj gay ljubavi.
Treba li nam zaštita od woke ideologije?
Iza takozvane “zabrane knjiga” stoji Project 2025, politička inicijativa konzervativne organizacije Heritage Foundation, čiji je cilj preoblikovati društveni i kulturni smjer SAD-a u skladu s republikanskim vrijednostima. A ključan dio ovog projekta je cenzura literature koja se smatra politički ili društveno kontroverznom. Prema Heritage Foundation, to uključuje djela koja obrađuju teme poput rasizma, LGBTQ+ sadržaja i socijalne pravde, a sve s ciljem da se buduće generacije zaštite od woke ideologije. Ili kako objašnjava Mark Meadows, bivši šef osoblja Bijele kuće za vrijeme Donalda Trumpa: „Project 2025 je prilika da osiguramo kako naše društvo neće biti pod utjecajem ideoloških struja koje ugrožavaju naše tradicionalne vrijednosti, a cenzura se uvodi samo iz razloga kako bi spriječili sveprisutnu propagandu transrodne ideologije koja potiče seksualizaciju djece.”
BookTokeri uzvraćaju udarac
Iako je cenzura izazvala val kritika, jer zabrana ne vodi ničemu osim dominaciji konzervativnih sadržaja i manjku zastupljenosti raznih manjina te ono najgore – doslovce briše povijest i sve one važne lekcije koje smo tijekom vremena naučili – o društvenoj raznolikosti, nepravdi, inkluziji i empatiji, ostaje nam vjera da će kontra-udarci ipak biti jači. Naime, sve više izdavača svakodnevno ulaže žalbe, među kojima prednjače one protiv dvije najrigoroznije države kao što su Florida i Utah, a koje su protekle godine cenzurirale 8000 knjiga. No najveća nada ostaje na mladima, prije svega na BookTokerima, koji su jedva dočekali da mogu kršiti pravila i preporučivati zabranjene knjige po onom starom sistemu – “Sladoled je tako dobar, šteta samo što je legalan”. Tko zna, možda će sve one zabranjene knjige konačno dobiti pravi revival i neviđenu čitanost, jer kao što bi rekao Ilja Leonard Pfeijffer – nije li to zapravo najveći kompliment, to što netko knjigu smatra jaaako opasnom, jer to znači da ćemo ih konačno početi i ozbiljno čitati?
