U filmovima Davida Lyncha život ne teče uvijek kronološki ni logički, a ponekad može imati i više od dva početka. Pa ako smo ikada u životu bili skloni pomisliti da ovaj svijet očito nije dovoljan, da svatko od nas treba nekog dvojnika ili da se iza baršunaste zavjese, zečje maske, mračnog ormara ili pak u nekom nadrealnom snu krije i onaj drugi paralelni svijet, onda je to bio dan kada smo saznali da nas je, svega nekoliko dana prije svog 78. rođendana, napustio David Lynch. Redatelj, glazbenik, slikar, fotograf, pisac, pjesnik, scenarist i glumac, koji nam je tijekom 50-tak godina stvaralaštva uporno dokazivao da se ne trebamo zadovoljiti samo površinom nego da moramo ići puno dublje, da se ne moramo bojati mraka i svojih opsesija, no prije svega, da razmišljamo drugačije. Iako je David Lynch više od svega prezirao analize svojih radova i objašnjenja, možda bi volio vidjeti da i dalje, baš poput njegovog alter-ega u filmu “Plavi baršun”, kojeg glumi Kyle MacLachlan, a za kojeg i Laura Dern u jednoj sceni u autu kaže da ne može skužiti je li on pravi detektiv ili običan pervertit, i dalje razmišljamo o njegovim zagonetkama, misterijama i tajnama života.
Što znači živjeti u snu?
Ideja da je svijet jedna velika iluzija i nije tako nova, jer susretali smo je od Platonove pećine do filma Matrix, pa ipak… Kada se u trećoj sezoni serije Twin Peaks u snu Gordona Colea (kojeg glumi David Lynch) pojavi Monica Bellucci koja kaže: „Mi smo poput sanjara koji sanja, a zatim živimo unutar sna”, moramo se zapitati što nam je to autor želio poručiti i koliko u toj tvrdnji ima istine. Naime, brojni filozofi i povjesničari su primijetili da je ova rečenica referenca na hinduistički sveti tekst Upanišade, koji sadrži poznate stihove: „Mi smo poput pauka. Tkamo svoj život, a zatim idemo njime.” A svi se sjećamo da Hindusi vjeruju da je stvarnost koju doživljavamo čista iluzija (maya) te da je duša/božansko stvorila iluziju naših života, a mi živimo u njoj, zaboravljajući da je to iluzija koju smo sami stvorili. Želite li dokaze? Pokušajte se sjetiti koliko vremena u svojoj glavi vrtite svoj unutarnji film. A ovdje čak ne mislimo na lude snove, nego na svakodnevne opsesije, analize nečijeg tona, pogleda, situacija u kojima nismo nešto dobro odgovorili ili smo ostali zbunjeni. Ta Woody Allen je na tom unutarnjem brbljavcu koji nam ne da mira napravio cijelu karijeru, dok je David Lynch taj snoviti i unutarnji svijet iskazao drugim sredstvima – smanjio je količinu riječi, a do maksimuma povećao glazbu, buku, neobične kadrove, začudne slike i znakovite tišine koje traju i traju, sve dok u nama ne izazovu onaj jamais-vu efekt, kao da nešto vidimo prvi put.
Hoće li nam transcendentalna meditacija očistiti um od smeća ili ćemo samo upasti niz zečju rupu?
Kada sam se prije nekoliko godina našla na stolu za masažu, gdje mi je terapeutkinja ponudila da će mi uz pomoć pritiska na određene točke glave i tijela izvesti jednu od tehnika, citiram ju – “dubinskog čišćenja suvišnog smeća u mojoj glavi”, prva reakcija mi je bila – “Ma ne dirajte mi moje smeće! Treba mi za kreativno stvaranje!” No izgleda da David Lynch nije imao sakralni odnos prema smeću, iako je više od svega volio kaos i prezirao racionalan pristup umjetnosti. Premda je u nekoliko navrata zahvaljivao transcendentalnoj meditaciji, jer mu je spasila život nakon poraznih kritika za SF spektakl “Dune’, izgleda da je u ovoj tehnici dobio puno više.
Naime, jedna od stvari koje nas meditacija uči jest fokusirati se na određeni trenutak, odvojen od misli, osjećaja i naracija koje nam um, taj vječno nabrijani redatelj na rubu živčanog sloma, inzistira nametnuti. A to znači da TM omogućava da naša pažnja dublje i brže sklizne u priče koje imaju smisla samo u našoj glavi. Uostalom, već smo odavno shvatili da postoje dva tipa gledatelja Lynchovih filmova – oni koji izlaze iz kino dvorane pomalo ljutiti jer radnju nisu shvatili i oni koji bi najradije uzeli kino-projektor doma, jer su van sebe od sreće budući da su mogli uroniti u neke nove prostore i svjetove i doslovce lebdjeti.
Želio sam odvesti svoje gledatelje u svijet izvan intelekta, gdje se moraju potpuno predati vlastitim intuicijama. – David Lynch
Daydreaming ili kako biti kreativan i budan sanjati?
Kada snimite toliko filmova koji izgledaju kao da ih je snimio nepouzdani pripovjedač, i to onaj koji se drage volje odrekao linearne naracije u ime psihogenične fuge, a publika vaše filmske uratke počinje zvati snovima, normalno je da će vas gnjaviti pitanjima kako izgledaju vaši snovi i što to prije odlaska na spavanje konzumirate. Iako je činjenica da su neki od Lynchovih kultnih likova došli direkt iz snova, poput zlikovca Boba u Twin Peaksu, redatelj je uvijek skromno tvrdio da su njegovi snovi posve obični i da ključ leži u pomnom promatranju, obraćanju pažnje te da su glavni busteri njegove kreativnosti kava, cigarete i bomboni.
A prema Davidovom izboru, ultimativno mjesto za hvatanje ideja nisu udobni kreveti nego kafići koji nude izvrsne čokoladne shakeove. “Uvijek je dobro kada imaš ideju za neku priču”, pojasnio je Lynch svoj sistem budnog sanjanja ili kako je on volio govoriti – lova na velike ribe. “Recimo da je to scena u kojoj dvoje starijih ljudi pokušava uliti šećer u zdjelu, ali im baš i ne ide, jer im motorička koordinacija nije dobra. Tu sliku najprije vidiš u svom umu, i kako tvoj um na neki način pomno gleda sve u toj sobi sa starcima… Oh moj Bože, uskoro vidiš i neka vrata te djevojku koja sjedi u drugoj sobi i stavlja puno flastera na nešto što ne možeš jasno vidjeti. I logično je da uđeš u tu sobu, zar ne? I da nastavljaš hodati po sobi ili zgradi, ne znajući gdje će to sve na kraju odvesti. To je zapravo kao lov na ribu, a mamac nije ništa drugo nego želja za tom novom idejom. No najbolji dio priče je taj da ćeš uskoro početi privlačiti ribe i samom količinom mamaca koje već imaš.”
Filmovi nastaju od niza slučajnosti, a najvažniji je trenutak u kojem je sve usmjereno na točno jedno mjesto”. pojasnio je David Lynch
Zašto nas privlače skrivene i mračne stvari?
Je li David Lynch u djetinjstvu bio previše anksiozan kada je prvi put osjetio ogromnu agorafobiju, a koja ga je mučila i u starijoj dobi (na foru da bi najradije nosio pet sakoa i tri kravate da se zaštiti od vanjskog svijeta), dok je s druge strane je bio pomalo razapet, jer mu nije bilo napeto ni živjeti u, kako je govorio normalnoj i dosadnoj kući pa je tijekom tinejdžerske dobi razvio strašne fantazije o prijetećem svijetu, dalo bi se raspravljati na psihoanalizi. No ono što je neosporno je činjenica je da se iza njegove opsesije nepoznatim svjetovima krije ogromna znatiželja i želja da se zagrebe ispod površine i zaroni u svijet tame. No, kada pričamo o tami, ona za njega nipošto nije sinonim za zlo, kako je Lynch objasnio. Više je neka sila koja ga je godinama vukla da otkrije što je to s druge strane. Doduše, ima nešto i u tome, kako je u jednom intervjuu objasnila glumica Isabella Rossellini, a koja je s Davidom Lynchom snimala filmove, ali i živjela nekoliko godina – da naš um ponekad privlače mračne i opasne stvari. Uostalom, koliko smo puta sanjali vlastitu sahranu. No ono što naš um već sljedeće jutro s olakšanjem odbaci i proglasi smiješnim, David Lynch uhvati i pretvori u filmsku scenu, koju morate hrabro pogledati u oči.
Ponekad stvari koje možete pronaći s druge strane djeluju strašno ili tužno, no to je uvijek sjajan osjećaj kada se zbilja suočite sa stvarima koje su sve donedavno bile skrivene pogledu. – David Lynch
Zašto se ponekad volimo i trebamo bojati?
Nije tajna da prvi susret s kinom u najmlađoj dobi zna oboriti čovjeka s nogu ili ga natjerati da pola filma pogleda s rukama na očima. Ajme koliko je užasa izazvala u meni slika stare vještice u “Snjeguljici”, mojoj prvoj kino-projekciji, a koja je više nalikovala hororu nego bajci. I tko zna, bih li ikada imala snage gledati neke strašne prizore da se u osnovnoj školi na televiziji nije pojavio Lynchov film “Čovjek-slon”, priča o tome kako se ispod najstrašnijih deformacija krije senzibilno, toplo i kreativno biće ili kako kaže njegova prijateljica i glumica – pravi Romeo, da svijet nikada nije posve crn niti bijel te da su možda jedini užasi oni koji se kriju u predrasudama i lošim djelima. Pa ako stoji ona teorija koju su nam uporno pokušavali prodati kroz većinu bajki – da ponekad u životu treba imati hrabrosti da se suočimo s opasnim zmajem, prije nego li osvojimo kraljevstvo i princezu, filmovi Davida Lyncha ne samo da su uspješno mimoilazili sve one HappyEnd klišeje, nego su hrabro otvarali Pandorinu kutiju i iznijeli sve likove iz podsvijesti na svjetlo ekrana.
Krije li se u pukotini između dvaju svjetova kakav ključ za rješenje velikih zagonetki?
Naravno da uvijek pali kada nekome na dejtu kažete da vam je vječna zagonetka koja vam se sviđa, baš kao što to izgovara Kyle MacLachlan kada se uvaljuje Lauri Dern u “Plavom baršunu”, no što to zapravo znači da smo opsjednuti rješavanjem zagonetki i velikih tajni te otkuda ona ideja da se do nje najbolje može prodrijeti u pukotini između dvaju svjetova. Naime, možda nije slučajno da se taj izraz „između dvaju svjetova“, pojavljuje baš u seriji “Twin Peaks”, a u kojoj tako slikovito saznajemo da postoji svijet s kojim smo upoznati, i svijet koji ne možemo vidjeti, ali znamo (zahvaljujući čudnim i neobjašnjivim događajima) da bi mogao biti negdje tamo. Pa ako išta možemo naučiti iz prvih nastavaka koji su snimljeni u devedesetima i 18 epizoda istoimene serije iz 2017. godine, to je onda da otkrivanje svih kriptiranih Lynchovih filmova više nalikuje duhovnom hodočašću, a manje kakvoj Escape Room. Morate se pomiriti s činjenicom da nikada nećete potpuno sve razjasniti, i da ćete nastaviti putovati bez ikakve garancije da vas na drugom kraju čeka odredište, a kamoli da ćete ikada doći do njega, jer za Lyncha, odgovori nikada nisu bili poanta, koliko sva ona pitanja koja vam padnu na pamet za vrijeme gledanja filmova. Jer, dok su drugi filmaši godinama pokušavali izvlačiti red iz kaosa, komprimirajući svoje priče u uredne strukture od tri čina, Lynch je uživao u tom metežu, a prije svega, onom osjećaju da je život lijepa, strašna misterija koju možda nikad nećemo otkriti.
Je li nadrealizam mrtav i kako danas uopće biti originalan i zanimljiv?
Ma lako je prvim nadrealistima biti originalan, svjež i začudan. Uostalom, nadrealizam na slikama je uvijek sadržavao i dobar dio humora. Dovoljno je baciti pogled na radove Salvadora Dalija i Renea Magrittea. No ajde ti ubaci malo humora u dijaloge. Pa nije čudno što je većina SF spektakla smrtno-ozbiljna, jer samo malo ironije prijeti da će cijeli svijet raznijeti u paramparčad. Srećom, Lynch nas je kroz sve svoje filmove naučio nešto drugo. Naime, dok je koristio fantastične elemente, filmove je usmjeravao na nešto manje spektakularno: mističnost svakodnevnog života, čudnu ljepotu beznađa, koja se može pojaviti u središtu kaotičnog života i neurednih američkih predgrađa. Poput smjelog biologa gulio je slojeve i slojeve savršeno ispoliranih Norman Rockwell slika da bi nas suočio s fantazmagoričnim prikazima Francisa Bacona. I nije možda David Lynch bez vraga u svojoj 75. godini prihvatio Spielbergovu ponudu da u njegovom autobiografskom filmu odglumi Johna Forda, redatelja koji će mladom Spielbergu na početku karijere dati glavnu lekciju o tome kako snimati napete filmove koji će gledatelje držati prikovanima za stolce. “Ako je horizont na dnu, to je zanimljivo. Ako je horizont na vrhu, to je zanimljivo. Ali je horizont u sredini, e, to je dosadno kao sranje.” Zbogom velikom filmskom redatelju koji baš nikada nije bio dosadan i o kojem ćemo još dugo misliti, gledati ga i sanjati njegove snove.
