Likovna akademija u Düsseldorfu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Predavanja na fakultetu koji u to doba slovi kao meka avangarde drži svjetski slavni umjetnik i dekan Joseph Beuys. Ili je bolje reći performance, jer nije rijetkost da studentima postavi neko pitanje, tipa koji im je politički kandidat draži, onaj lijeve ili desne opcije pa onda zapali predizborne plakate na štafelaju i kaže – “Slobodni ste. Predavanje je gotovo, jer niti jedna opcija nije dobra. Treba razmišljati svojom glavom. I biti slobodan.” No ponekad se dogodi da profesor nema inspiracije te pita svoje studente jesu li u međuvremenu doživjeli nešto osobito, a što žele podijeliti s drugima.
Studenti šute i gledaju u pod, no samo jedan sramežljivo diže ruku i kaže – “Loto.” U zraku se već osjeća naznaka cringe vala, no mladić nastavlja s objašnjenjima: “Ako Vam kažem šest nasumičnih brojeva, to je jednostavno glupo. Ali ako vam pročitam dobitne brojeve s lutrije, odjednom, oni imaju istinsku vrijednost, nešto imperativno, gotovo lijepo.“ Ponovno muk u predavaonici i profesor opet raspušta predavanje. No prije odlaska poziva mladog ljubitelja lota i govori mu ono što se tako rijetko događa – da želi vidjeti njegove radove.
Picasso 21. stoljeća
Tako izgleda jedna od upečatljivijih scena u filmu “Djelo bez umjetnika” njemačkog redatelja Floriana Henckela von Donnersmarcka, a koji je inspiriran upravo životom i radom Gerharda Richtera, jednog od najvažnijih umjetnika današnjice. No u to doba mladi umjetnik, koji je svega nekoliko mjeseci prije podizanja Berlinskog zida sa suprugom pobjegao na Zapad, još nema pojma da će ga mediji jednog dana zvati Picassom 21., a niti kakav će to biti njegov umjetnički stil. Tek je nogom kročio na čuvenu Likovnu akademiju u Düsseldorfu, a prema kojoj su ona berlinska i drezdenska art scene obična seoska naiva te shvatio da sve ono što je do jučer znao o slikarstvu više ne vrijedi, kao i to da sve one murale sa socijalističkom figuralikom može objesiti mačku o rep, jer tradicionalno slikarstvo je na Zapadu već odavno proglašeno mrtvim.
Umjetnička sloboda
Uostalom, već mjesecima je u kreativnoj blokadi jer nema tog stila koji već nije iskušao – od polijevanja boje po platnu ala Jackson Pollock, do otisaka stopala umočenih u boji u maniri Yvesa Kleina do rezanja platna žiletom kao što je radio Lucio Fontana. I ne treba mu sada još povrh svega i razočarani pogled dekana, koji i inače nije zainteresiran da dijeli savjete studentima, jer tko uopće može reći je li djelo uspjelo ili ne osim samog umjetnika. No, ono što je mladom Gerhardu Richteru trebalo je bila potvrda da je u umjetnosti baš sve dozvoljeno, ali samo ako je u službi istinskog i duboko proživljenog iskustva kojeg umjetnik želi u nekom obliku prenijeti publici. A da, to ponekad znači i kopiranje te posprdne komentare kolega da precrtava fotke uz pomoć projekcija na zidu.
Veliki slučaj i djela bez stila
Jer što je drugo Gerhard Richter napravio u svojoj sjajnoj seriji “Atlas” kojom je stekao veliku pažnju javnosti nego kolažiranje i propuštanje kroz vlastitu prizmu individualnosti – od prvih sjećanja, obiteljskih fotografija do isječaka iz novina koje su tematizirale ratne strahote. A da stvar bude neobičnija, iako je u svojim radovima progovarao o najosobnijim traumama, osjećajima i iskustvima, javnosti je uvijek prodavao priču o velikom slučaju i stilu bez stila tako da je i redatelj na kraju nazvao film ironično – “Djelo bez autora”.
“Nemam nikakve namjere, ne slijedim nikakav sistem, ni smjer. Nemam program, ni stil, ni misiju“, govorio bi svaki put Richter kada bi se poveo razgovor o tome kako ćemo definirati njegov rad. Kao da je negdje duboko u sebi odlučio biti anti-Picasso pa ne igrati na privatnu priču. No više od svega, umjetnik je najviše volio govorit o slučaju.”Najviše me fasciniraju slučajnosti, jer skoro sve je slučajnost: kakvi smo, zašto nisam rođen u Africi, nego ovdje – sve je slučajnost”.
Što ćemo s djelima bez autora koji nastaju slučajno?
No, je li baš doista sve slučajno? Tim više jer sve ovo gore navedeno zvuči kao neka dalekovidna prognoza današnjih problema, jer i 63 godine kasnije, izgleda da su Richterova pitanja aktualnija nego ikada. Pogotovo otkako se uplitanjem AI programa svijet umjetnosti opet našao u velikoj krizi kao u šezdesetima, kada je slikarstvo naoko bilo mrtvo. I što ćemo sada dovraga sa svim tim ‘djelima bez autora’, a koja su ‘nastala posve slučajno’, jer ih je tako po random sistemu, kao neki loto bubanj ispljunuo program umjetne inteligencije nahranjen tuđim djelima. I treba li ih doista zabraniti?
Naime, nije prvi put da su se umjetnici pobunili protiv umjetne inteligencije u kreativnim industrijama – od štrajka scenarista u Hollywoodu do buntovnog otkrivanja lozinki za testiranje AI video programa svekolikoj javnosti. No izgleda da je bojkot najviše došao do izražaja proteklog tjedna kada je 5000 slikara, fotografa i ilustratora potpisalo otvoreno pismo u kojem traže da velika londonska aukcijska kuća Christie’s otkaže dražbu pod nazivom “Augmented Intelligence“, koja bi se trebala održati 20. veljače, jer treba zabraniti radove koji se temelje na “masovnoj krađi”.
Treba li zabraniti AI umjetnost?
Otvoreno pismo podsjeća da komercijalni AI-programi donose zaradu, a sada i Christie’s želi na tome profitirati. No umjetnici čija su djela korištena za treniranje generatora slika uglavnom ostaju praznih ruku. Oni su iskorištavani i stoga, poručuju kritičari, svi koji sudjeluju na aukciji također postaju sudionici tog iskorištavanja i masovne krađe. Iako naravno nitko ne spori činjenicu da bi se uzimanje tuđih umjetničkih djela trebalo nekako regulirati i honorirati, u zraku ostaje i dalje visiti ono pitanje o umjetničkim slobodama. Jesu li doista svi autori koji se njima služe u procesu rada sudionici velike krađe i kako to da su umjetnici prvi put tako složni i odlučni u zabranama?
Na aukciji pod nazivom “Augmented Intelligence” bit će ponuđeno oko 20 djela, među kojima ona Refika Anadola, Harolda Cohena i Holly Herndon. Christie’s navodi da je to prva velika aukcija posvećena isključivo AI-umjetnosti, a cijene će se kretati od 15.000 do 250.000 američkih dolara.
Dobri umjetnici kradu, najbolji kopiraju
Zar zaboravljamo da je moderna umjetnost već odavno prigrlila koncept intelektualne krađe te da je ona oduvijek bila kolaž, imitacija, mash-up. I nije se sada prvi put dogodilo da su se neki umjetnici osjećaju nelagodno kada drugi oponašaju njihov stil, ako ne i kradu njihove ideje. No, znači li to s druge strane da se umjetnici sada uopće ne bi trebali služiti AI alatima i da su automatski sudionici pljačkaških programa?
Kako stvari stoje, izgleda da ova situacija neće proći mirno jer i napadnuti umjetnici, a čiji su radovi trebali biti ponuđeni na izložbi nisu šutjeli i čekali da se frka stiša. Refik Anadol je izjavio da je riječ o običnoj apokaliptična histeriji, a digitalni umjetnik Beeple je objavio je karikaturu pod naslovom “The War of Art”. No možda smo se opet našli u pat poziciji i sve što trebamo je neki novi Beuys koji će raspustiti uzaludnu raspravu riječima: “Predavanje je gotovo, jer niti jedna opcija nije dobra. Treba razmišljati svojom glavom i smisliti neko treće rješenje, a pri tome nikako ne zaboraviti da umjetnik prije svega treba biti slobodan.”
