Ništa nas nije pripremilo na zatvaranje Centra Pompidou, a ipak! Beaubourg će doista zatvoriti svoja vrata od jeseni 2025. na razdoblje od pet godina radi uklanjanja azbesta, poboljšanja protupožarne zaštite, energetske učinkovitosti i općeg unapređenja zgrade. Ili kako šik Parižani kažu – radi azbestnog detoksa. A za sve one koji se žele zbog duže pauze oprostiti s jednim od najboljih muzeja suvremene umjetnosti u svijetu, tu je i posljednja izložba njemačkog fotografa i konceptualnog umjetnika Wolfganga Tillmansa.
Doduše, najavu za ovu izložbu dvoznačnog naslova “Rien ne nous y préparait – Tout nous y préparait” (Ništa nas nije pripremilo – Sve nas je pripremilo) ugledala sam već prvog dana čim sam stigla u Pariz – i to na metro stanici. Baš zgodno što je i pod zemljom upriličen svojevrsni teaser za izložbu i što su iznad stolaca otisnuli desetak Tillmansovih fotografija istog formata. Red fotki Tillmansovih frendova – Kate Moss i Lady Gage, pa onda zum na cvijeće koje zapravo više podsjeća na tijela u seksu; zatim vojnici koji marširaju Moskvom, zumirani jezik u uhu, malo prljavih i intimnih trenutaka koji izgledaju kao da nisu snimljeni za Instagram, a onda opet iznenađenje – suptilne apstrakcije koje podsjećaju na svemir.

No za sve one koji bi možda pomislili da su pet metara pod zemljom vidjeli dovoljno i da se sada ne treba penjati pokretnim stepenicama u cijevima u muzej Pompidou, stiže važno upozorenje! Baš ništa u metrou, niti online, nas nije moglo pripremiti za Tillmansovu retrospektivnu izložbu kojom autor obilježava 35 godina svog rada, jer onaj pravi efekt na koji je ciljao Wolfgang događa se tek na 6000 kvadratnih metara knjižnice – u plesu između arhitekture i fotografija.

A svi znamo kako su izgledali rave partyji koje je njemački fotograf snimao davnih devedesetih godina prošlog stoljeća. Nema tu neke stroge strukture, a kamoli kronološkog reda. Štoviše, cijela izložba koncipirana je kao da ulazite u autorov mozak – a koji je toliko zapetljan i kompleksan, da mu ni pariški metro ne može parirati. I ništa vas ne može pripremiti na to kako ćete promatrati izložene radove. Jer tek što ste ugledali gigantsku fotografiju nepreglednog mora u okviru, odmah pored nje su i neoštre fotografije formata 8×13 cm, nalijepljene običnim ljepilom za zid ili pričvršćene kvačicama.

Ljudi danas šalju slike bez riječi – samo fotografiju. Moglo bi se reći da je to slično kao kad ste birali razglednicu: uzmete jednu od pedeset na stalku. Dakle, to zapravo nije novo, kaže Tillmans. No pitanje je – znamo li gledati na dublji način ili ostajemo na površini?

Uostalom, umjetnik koji je 2000. godine postao prvi fotograf i prvi umjetnik koji nije iz Velike Britanije, a osvojio je Turnerovu nagradu, imao je to i na umu kada je smišljao kako će organizirati izložbu. Iako više od svega vjeruje u modernu tehnologiju i među prvima je prihvatio digitalne fotoaparate, Tillmans smatra da nam se oko ulijenilo jer ga neprestano bombardiramo istim formatima i da više nismo u stanju zastati, pitati se što slika prikazuje, a kamoli razmisliti.

Fotografija mene s prijateljima Lutzom i Alexom, objavljena 2016. – 32 godine nakon što sam je snimio. Nismo je radili s ciljem da bude objavljena. Intenzitet koji prikazuje – to je ono čime smo živjeli. Ne znamo što znači kad sjećanja više ne tonu, nego odmah postaju komunikacija na društvenim mrežama
Zato je na njegovoj izložbi ostalo tako puno elemenata stare knjižnice – otisci stolova, stari tepisi s mrljama koji izgledaju kao da je preko njih prešao pariški gay pride, kabine za čitanje, znakovi isprintani na metalnim pločama, fotokopirni strojevi – a koji su itekako bitni za Tillmansovu karijeru, budući da je počeo s uvećanjima novinskih članaka.

Ne biste se začudili da ispod stolova možete naći i koju staru žvaku. U svakom slučaju, za razliku od previewa izložbe u metrou, koja nudi uniformirane formate, ova izložba zove da zastanete i posvetite se fotografijama. Ili je bolje reći – performansu knjižnice, mjesta gdje ne dolazimo samo da bismo nešto šareno snimili za društvene mreže, nego i dublje istražili.

Gigantske fotografije u okviru nalaze se tik uz one manje, čak i veličine razglednica – što gledatelju pruža fizičko iskustvo koje je potpuna suprotnost ujednačenom gledanju online. Dovoljno da se pitamo – kako fotografija izolira ono što prikazuje i što bismo voljeli arhivirati?




