U svijetu arta, kritičar New York Magazinea Jerry Saltz pravi je buntovnik koji čim nešto napiše ili objavi na svom posjećenome profilu izazove lavinu zgražanja. Jedno od njegovih najpoznatijih „hejterskih“ mišljenja bila je izjava iz 2014. da svijetom umjetnosti vlada pravi zombie formalizam – da je dosta apstrakcije koja je banalna, dekorativna i koja samo dobro izgleda u bogatim stanovima. I da je, i dalje, u 21. stoljeću – najkontroverznija stvar koju umjetnik može napraviti ta da se bavi tijelom. Možda je Jerry bio u pravu, ali kao što bi poentirao Woody Allen u filmu Happy Endings – hvala Bogu na Francuzima.
Jer ako bismo tražili grad koji se nikada nije sramio golih tijela, to je Pariz – od skandala s Manetovom Olympijom iz 1863. i Courbetove slike Porijeklo svijeta iz 1866., koja danas visi u Musée d’Orsay, preko šokantnih nastupa spisateljice Colette koja je, nakon što je iskočila iz muškog pseudonima svog muža, izazivala tuče i skandale kad bi s prijateljicom gola nastupila na pozornici – pa sve do današnjeg, svjetlosno-koreografiranog kabarea Crazy Horse.
Ali što je novo? Zašto baš sada izložba Tijela i duše? Kao što kaže kustosica Emma Lavigne, tijelo više nije samo slika, nego relej emocija i svijesti. I tu dolazi „duša“ – ne nužno u religijskom, nego u energetskom, ljudskom smislu. Jer na ovoj izložbi ne gledamo samo figuru – gledamo trag koji ona ostavlja. Umjesto klasičnog prikaza, vidimo tijelo u raspadu, tijelo u tranziciji, tijelo koje pleše, vrišti, nestaje i ponovno se rađa.
Tijelo bez Photoshopa
Gideon Appah, umjetnik iz Gane, otvara izložbu s monumentalnim prizorima kupanja – klasičnom temom zapadnog slikarstva – ali s potpuno drugačijim tonom. Nema erotizacije ni egzotizacije, nema napaljenih kolonijalnih pogleda. Samo plavičasta tijela u odmoru, slobodna, zamišljena, izvan povijesnih okova. To više nije scena požude – nego prostor oporavka.
Na stepenicama William Kentridge prikazuje procesiju radnika koji, penjući se, nose teret prošlosti – crne siluete od izrezanog papira kao da hodaju kroz povijest žitnice u kojoj se izložba i odvija. U dnu, njegov film Stéréoscope pokazuje kako je moguće crtati društvene sukobe: doslovno.
U rotundi, video Love is the Message, the Message is Death Arthura Jafea prelama afroameričku povijest u ritmu internetskog scrollanja. Brzi kadrovi, brze emocije. Povijest boli bez filtera. Identitet kao mozaik, kao bitka, kao glazbeni spot koji boli.
Vodi li put do duše preko tijela?
A kad se popnete na zadnji kat, dočeka vas Georg Baselitz, kao antipod. Njegova izvrnuta tijela vise naglavačke, izlomljena, kao da ih ni gravitacija ne može spasiti. Nema nježnosti, nema identiteta – samo ekspresija, tijelo kao grč. I upravo zato dobro funkcionira: pokazuje koliko je put od bola do slobode fizički, emotivno i politički i dalje miniran. Kao da nam govori – ako želite dušu, morate proći kroz meso.
Apstrakcija je out, ljudskost je in
Ali prava zvijezda izložbe – i razlog zašto sam gotovo sat vremena provela u Galeriji 7 – jest Deana Lawson. Njezine fotografije obitelji, partnera, ljubavnika i djece snimljene u njihovim domovima izgledaju kao da ih je režirao netko tko zna točno što je ponos, što je ranjivost i što znači biti viđen. Lawson ne romantizira i ne žrtvuje. Ona izlaže. Intimno, precizno, pomalo barokno – i potpuno elektrizirano. Njezini modeli gledaju ravno u gledatelja, a tišina između je gusto nabijena. Nema bijega. I upravo tu, u toj napetosti, nalazi se ono što bismo mogli nazvati – dušom.
Njezine slike nisu dokumenti. One su portali. Bilo da prikazuju trudnu ženu s aparatom za praćenje na nozi, staru ženu s lutkom kojoj je skriveno lice ili muškarce koji zbog fleksibilnih zglobova sjede u nevjerojatno izvinutim pozama. A ipak, iako sve snimljene scene djeluju nadrealno, one su itekako stvarne jer sve nose pečat pripadnosti. Tijelo više nije trofej – nego teritorij.
Tijelo koje ne šuti
Ovo je izložba koja diše, krvari i gleda vas ravno u oči. Ne nudi ugodu – nego prisutnost. I širom otvorena usta s plakata na pročelju zgrade – rad Gideona Appaha – kao da najavljuju upravo to: tijelo koje ne šuti.
Na izlazu, instalacije Kerrya Jamesa Marshalla podsjećaju nas da je i prikazivanje ljepote uvijek bilo pitanje moći. Njegova Beauty Examined vraća nas u horor priču o Sawtche, ženi poznatijoj kao „Venera Hottentot“, čije je tijelo – živo i mrtvo – bilo predmet rasističkog znanstvenog voajerizma. Ako je nekoć kontroverzno bilo pokazati tijelo, danas je subverzivno dati mu dostojanstvo.
Corps et Âmes možda nije skandalozna na prvi pogled, ali nosi tihu hrabrost jer ne bježi od stvarnosti, nego je proživljava. U vremenu kad algoritmi biraju slike umjesto ljudi, kad se gole fotke šalju i brišu u istom dahu, izložba nas podsjeća da je tijelo i dalje poligon za najveće bitke. I da ništa nije toliko subverzivno kao pogled koji vas ne želi zavesti – nego ogoliti.
