Kolumne nikada nisu posve objektivne. Po definiciji je riječ o obliku teksta koji servira autorovo osobno mišljenje i, uz zrno talenta i sreće, kakvu vrckavu opasku ili interesantan komentar. Ipak, dobrog kolumnista odlikuje sposobnost sagledavanja različitih perspektiva, čak i onih koje krajnje odudaraju od njegovih vlastitih uvjerenja, a sve kako bi u konačnici ponudio kvalitetan tekst. Inače se trudim pisati na taj način. Inače danima čitam, proučavam, istražujem, ispitujem i osluškujem kako svijet oko mene diše, ne bih li ulovila barem obris objektivnosti. Inače, ali ovoga puta ne. U ovotjednoj kolumni nećete pronaći ni O od objektivnosti – svjesno i namjerno ostavljam je po strani. Neka pričeka temu koja me manje dira – danas progovaraju čiste emocije.
AI i umjetnost. Koncept koji mi već dulje vrijeme leži na duši ili, preciznije rečeno, uznemirava istu i polako stvara sve snažniji grč. „AI umjetnost“ za mene je oksimoron. Svjesna sam da bih kao dvadesetosmogodišnja žena trebala ići u korak s tehnologijom – razvijale smo se zajedno, nismo stranci. Međutim, kao što je netko nedavno istaknuo, moje lice možda jest mlado, ali duša je iz antikvarijata i radije bi koristila nalivpero nego ChatGPT. Čini li me to romantičnom? Naivnom? Neprilagođenom? Ne znam, pokazat će vrijeme, a vrlo vjerojatno i tržište.
Od Edmonda de Belamyja, prve AI generirane slike prodane na aukciji, do danas daleko smo dogurali. Bilo je to davne 2018. godine, a Edmond de Belamy zamišljen je kao dio serije portreta fiktivne de Belamy obitelji. Ideja mi se zapravo svidjela – ta ljudski kreirana fabula koja povezuje strojno generirane slike ono je što im je bar donekle udahnulo život. Sama izvedba? To je već neki drugi par rukava… Algoritam koji stoji iza kreacije trenirao je na skupu od 15 000 ljudskom rukom naslikanih portreta kako bi u konačnici izbacio nešto nalik tome. Da se ne zaboravi čijih je ‘ruku’ djelo, u donjem je kutu portret potpisan dijelom koda koji ga je producirao. I to je sve – logaritam je zamijenio emociju.
Nije mi namjera omalovažiti tektonski pomak u razvoju tehnologije – znati osmisliti takvo što, uspješno se koristiti tim alatima – riječ je o hvalevrijednoj vještini. Međutim, i korištenje Microsoft Excela je vještina, znat će svatko tko je ikada pisao životopis i ponosno navodio sposobnost snalaženja u tim vražjim tablicama. Vještina, ne umjetnost. Jedno je orijentirano isključivo na finalni produkt, drugo diše za kreativni proces u cjelini… Onaj koji preferira precizne, čiste rezultate vjerojatno će se prikloniti AI-u. Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, AI sve manje griješi – ne samo da uspješno nadmašuje samoga sebe, već zaobilazi sve one čovjeku svojstvene greške. Slike koje stvara ne sadrže slučajne poteze drhtave ruke koja drži kist, glazba nikada ne otkriva znakove treme i glas koji zbog nje ispada iz tonaliteta, a riječi su beskrajno elegantno složene, ni traga kaotičnoj struji svijesti. Sterilno. Savršeno. Neljudski. minGmaxDEx[log(D(x))]+Ez[log(1−D(G(z)))]
Jeste li ikada odlučili voljeti nekoga? Još jedan oksimoron, znam. Odlučiti voljeti. Već sama rečenica ukazuje na besmisao te ideje, ali mislim da znate na što ciljam – upoznali ste osobu koja je tako kvalitetna, tako dobra, tako logičan odabir za ono što vam je u životu potrebno. Situacija je gotovo matematički egzaktna – ne postoji idealnije od idealnog. No tad kad se najmanje nadate, u prolazu će vas okrznuti ona – rastresena, kaotična, prepuna mana, osoba oštrih rubova čija se unutarnja previranja zastrašujuće podudaraju s vašima. Nju ne odlučujete voljeti. Ona magnetski privlači, ali i plaši. Strastveno izbija zrak iz pluća, jer se istovremeno osjećate i posve nago i po prvi puta viđeno. Nesavršeno. Cjelovito. Ljudski. To je umjetnost. To je humani kreativni proces u koji je utkano i najbolje i najgore od onoga koji stvara, kao i od onoga koji se u njemu pronalazi. Besprijekoran algoritam nudi besprijekoran krajnji proizvod; kreacija burnog ljudskog uma pruža ruku i poručuje – nisi sam u onome što osjećaš, ima nas još jednako pogrešnih. Stvarna umjetnost nudi pripadanje.
Zia Mohyeddin, britansko-pakistanski glumac, jednom je prilikom izjavio „Živimo u vremenu u kojemu se umjetnost konzumira, a ne proživljava. Pošli smo krivim putem. Umjetnost nije ono što uspješno svodimo na probavljive zalogaje – umjetnost je ono što nas u potpunosti obuzima.“ Nešto nalik tome osjećam pri svakom susretu sa svojom najvećom literarnom ljubavi – Sylviom Plath. S obzirom na način na koji je skončala, beskrajno me plaši koliko se pronalazim u njezinim riječima. Paradoksalno, upravo činjenica da je nekad negdje postojala osoba od krvi i mesa čija razmišljanja i dileme gotovo magično zrcale moje vlastite, pomaže mi probaviti emocije od kojih bih inače bježala glavom bez obzira.
„Someone once told me that writing wasn’t real work, so I handed them a poem and watched their jaw dislocate from all the things they never gave themselves permission to feel“ – Christopher Sexton
Kroz tuđa (ljudska) djela i riječi odvažnije dižemo pogled ka onim dijelovima sebe s kojima ponekad ne znamo što bismo, jer shvaćamo da nismo ni prvi ni jedini koji ih posjeduju. Može li algoritam koji počiva tek na precizno konstruiranom kodu parirati tome?
Tehnologija i vrijeme možda će me pregaziti i prije no što uspijem ozbiljno zagaziti u kreativne dubine. Nisam optimizirana poput AI-a. Pišem sama, što me čini sporijom. Oslanjam se na inspiraciju, najnepredvidljiviji od svih pokretača. Osjećam previše, i što sam bliže temi to više gubim objektivnost. Ne razmišljam linearno te je vrtlog neposloženih misli često vidljiv u mojim riječima. Brzopleta sam. Griješim. Mijenjam elegantan stil za sirovu emociju. Otkidam djelić sebe svakim tekstom koji nervozno nudim tuđim očima, i dajem zeleno svjetlo kritikama koje bi me mogle progutati poput mraka. Kategorički odbijam prodati to iskustvo za ono koje bi me moglo optimizirati. Hoće li me tvrdoglavost i duša iz antikvarijata koštati budućih angažmana? Hoće li me zamijeniti bolji, ali ne čovjek nego stroj? Hoću li na vlastitoj koži iskusiti darvinizam – prilagodi se ili nestani? Nisam sigurna. Znam tek da je za mene AI brza moda, ljudski um ostaje haute couture.
Fotografije: Unsplash+, Canva
