Koliko puta ste sami sebi otpjevali stihove Danijele Martinović: „Takva sam i gotovo“? Istina, ta rečenica zvuči gotovo oslobađajuće, kao da nam daje dozvolu da odustanemo od svake borbe s vlastitim manama. No istovremeno, u njoj se skriva i zamka, jer što ako je istina da se zapravo možemo mijenjati, polako i uporno, čak i kad smo već duboko zakoračili u odrasli život?
Američka novinarka Olga Khazan dugo se mučila upravo s tim pitanjem. Njezina osobnost – sklona tjeskobi i neurotičnosti – često joj je bila kamen spoticanja. Nije bila nesretna zbog okolnosti, nego zbog unutarnjeg šuma koji joj je otežavao donošenje odluka, građenje prijateljstava i uživanje u životu. I umjesto da zaključi kako je to jednostavno „ona“, odlučila je testirati granice vlastitog karaktera. Rezultat tog eksperimenta pretočila je u knjigu Me, But Better, u kojoj se isprepliću osobne anegdote i ozbiljna psihološka istraživanja.
Osobnost se može mijenjati
Znanost joj je bila saveznik: brojni psiholozi danas tvrde da osobnost nije uklesana u kamen. Tijekom života, ona se razvija i mijenja, često neprimjetno, kroz sitne pomake koji nastaju nakon važnih događaja poput prvih poslova, ljubavi, brakova, razvoda. Samopouzdanje se može učvrstiti, emocionalna stabilnost polako rasti, a impulzivnost postupno jenjavati. Nema čarobne formule, nema brzih trikova. Promjene se događaju polako, gotovo nečujno, dok jednog dana ne primijetite da ste na sastanku smireniji nego prije ili da ste u društvu glasniji nego što biste ikada pomislili da možete biti.
Khazan je, u svojoj misiji, naučila i nešto iznenađujuće: ponašati se „autentično“ nije uvijek presudno za sreću. Istraživanja pokazuju da introverti mogu osjetiti iskreni nalet zadovoljstva kad nakratko zaigraju ulogu ekstroverta. Drugim riječima, ono što mislimo da je „pravo ja“ ponekad je tek navika, dok je istinsko ja daleko fluidnije i spremno na transformaciju nego što bismo vjerovali.
3 trika koja i vi možete isprobati
Za Psychology Today Khazan je otkrila i tri trika koja su joj najviše pomogla. Prvi je da se prijavite na neku aktivnost koja se ponavlja – recimo, čitalački klub ili tečaj keramike – i to takvu gdje je neugodno nestati bez traga. Ukratko: sami sebe namamite u zamku. Drugi trik je meditacija, stara dobra mantra protiv tjeskobe koju smo svi barem jednom pokušali pa odustali, ali ispada da ona funkcionira ako joj date šansu. Treći savjet zvuči banalno, ali je zapravo spasonosan: dosadne zadatke povežite s većim ciljem. Ako vam je mrsko pospremati stol, zamislite da je to predigra vašem „velikom projektu života“. Jer nitko još nije napisao roman stoljećā dok se gušio u mrvicama od jučerašnjeg sendviča.
Njezin osobni pokus nije je pretvorio u potpuno drukčiju osobu. Nije to ni obećanje knjige, ni poruka psihologije. Ali jest pokazao da male, svjesne prilagodbe mogu otvoriti prostor za nove načine života. Za Olgu je to značilo povratak izgubljenim prijateljstvima, osjećaj da je dovoljno hrabra i za majčinstvo, ali i jednostavniji užitak u svakodnevnim stvarima.
Možda je najveća vrijednost takvog pristupa upravo u oslobađanju od fatalizma. Niste osuđeni na jedno lice do kraja života. Možete prihvatiti svoje crte onakvima kakve jesu i istovremeno ih nježno pogurati u smjeru koji vam donosi više zadovoljstva. A kad sljedeći put kažete sebi „takav sam kakav sam“, možda će vam se učiniti da i ta rečenica ima nastavak: „…ali to ne znači da takav uvijek moram biti.“
