Vratimo li se na trenutak nekoliko (desetaka) godina unazad, ravno u srednjoškolske klupe, vjerujem da ćemo se lako složiti kako je najgori komentar kojim nas je netko mogao počastiti bio – čudan/čudna si. Čudnost je u tinejdžerskim godinama garantirala najpogubnije mjesto unutar hranidbenog lanca, jer srednja umnogome podsjeća na surovu divljinu, u kojoj izdvajanje iz mase ne prolazi najbolje. Možda se upravo pitate – hej, zašto nam ova basic blonde govori o izdvajanju kada je, vrlo vjerojatno, i sa sedamnaest izgledala popu najpoznatije Mean Girl – Regine George? I bili biste u pravu – vanjština je bila i ostala „so fetch“, no dijelove osobnosti peglala sam jednako kao i kosu, ne bih li se što bolje uklopila. Ništa neobično, svi smo to prošli. Određene interese, neobične karakterne osobine, preferencije i mišljenja nervozno smo čuvali unutar četiri zida. A zatim smo odrasli, napustili kukuljicu nesigurnosti i konformiranja te objeručke prihvatili vlastitu unikatnost… Ili?
Era hiperindividualnosti
Bio bi to logičan rasplet događaja – sazrijevanjem ličnost postaje čvršća i stabilnija, a pridodamo li tome činjenicu da sadašnjost u kojoj živimo nazivamo erom (hiper)individualnosti, što smo drugo mogli postati nego posve originalni pojedinci? Pa ipak, jedna šetnja centrom grada ili brzinski scroll društvenim mrežama upućuje na dijametralno suprotan epilog. Nekako smo, protivno svim izgledima, završili nevjerojatno nalik jedni drugima. Identični modni trendovi koje pratimo, svakodnevne rutine koje nekritički kopiramo, klonirani izrazi lica pa čak i replicirane instant-osobnosti – sve je optimizirano, filtrirano, jezivo uniformno. Ona originalnost o kojoj smo kao klinci sanjali? Autentičnost? Utopila se u moru umjetno iskrojene normalnosti na koju smo šutke, iznova pristali.
A čudnost s početka priče… Od donedavne uvrede, čudnost je evoluirala u poželjnu osobinu – u nešto čime onaj koji je posjeduje poručuje da diše i živi odvažno, vjerno samome sebi. Danas, kada je na sve i svakoga moguće kliknuti copy/paste, biti čudan postaje nevjerojatno vrijedno.
Zašto naginjemo poznatom i sličnom, a izbjegavamo čudno?
Zašto onda po drugi, treći, tko zna koji put u velikom broju odabiremo prigušiti ono što nas čini neponovljivima te biramo – ovoga puta svjesno, zrelo i odraslo – monotoniju i stapanje s jednoličnom masom? Za takvu odluku više ne možemo kriviti pubertetske hormone i nesigurnost karakterističnu za tu dob… Međutim, evoluciju možemo. Barem u jednoj mjeri. Programirani smo, naime, na traženje i prepoznavanje obrazaca, a naši mozgovi razvili su se u smjeru preferiranja poznatoga. Upravo je to ono što je našim precima pomagalo zadržati glavu na ramenima. Uočavanje „drugačijeg“ u grupi nerijetko je signaliziralo opasnost, stoga smo prirodno razvili sklonost ka poznatom i sličnom, nasuprot čudnom i neobičnom. Pomalo tužna, ali istinita činjenica jest da je ono što danas (s pravom) nazivamo diskriminacijom, nekoć bio tek nužan alat za preživljavanje.
Kako prigrliti sve ono drugačije, novo i ludo?
Srećom, pozamašno smo odmakli od života u spiljama te se danas prema nepoznatom i drugačijem ne trebamo odnositi kao prema prijetnji. Štoviše, odaberemo li ostati učahureni unutar poznatih nam, rigidnih okvira aktivno si oduzimamo priliku za rast. Diskriminacija u svom prvom, najosnovnijem koraku možda jest tek uočavanje razlika, međutim, ista evolucija koja nam je podarila tu metodu, darovala nam je i idući korak na koji prečesto zaboravljamo – znatiželju. Svaki put kada naiđemo na nekoga drugačijeg, neobičnijeg, čudnijeg od nas imamo izbor – odbaciti ih ili zaroniti dublje. Otvoriti oči i um te upiti njihovu jedinstvenu čudnost i ohrabreni time, pokazati svijetu vlastitu. To je mjesto gdje se evolucija nastavlja.
Naravno, takvo što zahtijeva dozu odvažnosti. Nije lako plivati solo protiv struje. Iskreno rečeno, konformizam je easy way out. Ne propituj, ne talasaj, ne testiraj granice i svi će te voljeti, zar ne?
Međutim, vole li vas apsolutno svi, usudila bih se reći da imate ozbiljan problem. Opsesivnim prilagođavanjem odričemo se identiteta, a umjesto punine ostaje tek dobro ušminkana maska. Ista ona koju smo navukli u srednjoj i nije nam puno dobra donijela… Izvana smo naizgled bili prihvaćeni, ali iznutra je nedostajalo ono nešto naše – jedinstveno, posebno, čudno – ono što nas čini unikatnima.
Prigrliti čudnost znači prigrliti rast, vlastiti i tuđi. U trenu u kojemu svojim specifičnim osobinama dopuštamo da zasjaju punom snagom, ne samo da skidamo teret pretvaranja sa sebe već i svima koji promatraju poručujemo da je moguće. Da je poželjno. Da je pomalo zastrašujuće, ali i ugodno te da ćemo njihovu originalnost dočekati raširenih ruku. Jer, kao što mi je jedno maleno, ali iznimno bistro dijete jednom prilikom objasnilo – „drugačijost je lijepa“.
Vizuali: Canva, Unsplash
