Nova je godina – jeste li se, sukladno new year, new me motu, uspješno transformirali u posve novu osobu? Kvalitetniju, promišljeniju, organiziraniju, uspješniju, nastavite niz…? Je li vaš osobni softver ažuriran ili je negdje ipak malčice zapelo jer, za razliku od Pepeljuge, u stvarnosti nitko ne proživljava preobražaj točno u ponoć?
Kakvo god ruho odjenula, novogodišnja ponuda uvijek je ista – nova verzija, novi ciljevi, novi planovi, nova obećanja – kao da je život tek projekt za koji nam je potrebno samo malo više memorije u koju bismo pohranili to famozno ‘novo’. Otriježnjujuća istina jest da se na gotovo sve nabrojano nerijetko spotaknemo prije negoli veljača uspije pokucati na vrata. Što ako je problem upravo u (prisilnom) dodavanju, nauštrb povremenog oduzimanja? Bi li se išta promijenilo kada bismo se, umjesto paničnome učenju novoga, okrenuli ka postupnome odučavanju od staroga?
Unlearning koncept
Lifelong learning koncept poželjan je i društveno prihvatljiv. Odzvanja ambicioznošću, progresivnošću, napretkom… S druge strane, unlearning, odnosno odučavanje zvuči kao povlačenje, poput priznavanja greške koja nas prisiljava na mahanje bijelom zastavom. U tišini prepoznati kako nam određeni duboko ukorijenjeni obrasci više ne služe, a zatim brže-bolje skrenuti pogled te potisnuti misao jest jedno. Odlučiti se na napuštanje istih posve je drugo…
Nije odviše primamljivo, zar ne? Ne doima se poput nečega što bismo rado razglasili na sva zvona, ponosno objavili na društvenim mrežama ili pak pobjedonosno prezentirali znatiželjnoj publici. Stoga se tom konceptu posvećujemo manje, ponekad nikako, jer odučavanje, nevažno od čega točno, predstavlja lom. Trenutak u kojem shvaćamo da je određenim idejama, uvjerenjima, mislima i ponašanjima koja su nas do sada vodila istekao rok trajanja. Ono što nas je oblikovalo najednom stoji na klimavim nogama i ozbiljno prijeti urušavanjem cijele konstrukcije. Logično pitanje koje se nameće jest – što u tom slučaju od nas ostaje? Odreknem li se uvjerenja koje me do sada držalo na okupu, hoću li se ikada više znati sastaviti? Postajem li licemjer kažem li naglas da biram zaokret od onoga što je donedavno predstavljalo dio moga identiteta?
Suočavanje s nimalo ugodnim spoznajama
Postaviti pitanja nalik tima te odgovoriti na njih iskreno gotovo nikada nije ugodno iskustvo. Pozamašan broj ljudi, stoga, nastavlja po dobro uvježbanoj špranci, koliko god loša po njih bila. Lakše je dodati novi, često tek površno uglađen sloj fasade negoli priznati da su temelji truli. Međutim, kao što je James Baldwin zapisao – Not everything that is faced can be changed, but nothing can be changed until it is faced. Suočavanje je ponekad jedina prilika za rast, istinski new year, new me koji nema veze s kalendarom već unutarnjim, osobnim tajmerom.
Ipak, za sve one kojima bi izvanjski poguranac dobro došao nije na odmet spomenuti kako je prošla godina, 2025., u istočnjačkoj simbolici opisana kao godina Zmije. Zmija ne raste tako što dodaje već tako što odbacuje kožu. Stara se koža ne svlači jer je bila pogrešna – svojedobno je itekako služila svrsi, no s vremenom je naprosto postala tijesna. Opisani proces nije estetski ugodan ni brz te ne izgleda kao pobjeda. Naprotiv, djeluje poput najveće moguće ranjivosti. Unlearning naša je ljudska verzija svlačenja tijesne kože kojom odbacujemo sve ono što nas guši i onemogućava rast.
Koja biste uvjerenja i navike zbacili sa sebe kao zmija staru kožu?
Nemoguće je adekvatno spoznati tko smo sada i što bismo sve tek mogli postati ne odvažimo li se istovremeno osvrnuti na sve ono u što smo nekoć vjerovali. Najveći broj takvih uvjerenja i obrazaca bio je nužan, pomogao nam je preživjeti, izgradio nas, no postupno je došlo vrijeme da se s njime pozdravimo. Odučavanje je, zbog toga, često praćeno sramom, nelagodnom, krivnjom i osjećajem sablasnog gubitka te je rezervirano isključivo za privatnu sferu. Svlačeći kožu, zmija prestrašeno skriva metaforičke noge jer šire društvo ne gleda osobito blagonaklono na procese dekonstrukcije. Svi redom tvrdimo kako cijenimo odvažnost i rast, no u stvarnosti smo ipak nemjerljivo skloniji predvidljivosti. Volimo poznat teren, ljude koji ostaju isti čak i kada je evidentno da se iznutra raspadaju. Ali odučavanje nije tu zbog drugih, već zbog nas samih, a dosljednost bez ikakvog preispitivanja nije ništa više od (auto)destruktivne tvrdoglavosti s nešto boljim PR-om.
Srećom, odvažno smo zakoračili u 2026., godinu Konja. Odaberemo li godinu Zmije promatrati kao period svlačenja, godina Konja neupitno jest godina kretanja. Međutim, nipošto u obliku bjesomučnoga trčanja ka cilju već kretanja bez zastarjele, suvišne opreme koja nas je sputavala. Konj simbolizira snagu koja izvire nakon što je oslobođen tereta. Na prvu se može doimati jednostavno, no problem se krije u činjenici da većina žudi za energijom Konja bez procesa Zmije. Kretanje bez raspada? Brzina bez gubitka? Novi smjer bez odricanja? Odgovor na pitanje je li takvo što moguće znate i sami…
Nova je godina, sudeći prema sadržaju kojim smo bombardirani na društvenim mrežama, posebno nemilosrdna prema ovome procesu. Očekuje se više, bolje, jače, svi to rade – hej, zašto ne možeš i ti?! No najispravnija odluka ponekad se ne krije u onome „Što želim postati?“ nego odgovoru na tiho pitanje „Čega više ne mogu biti dio?“. Spoznaja ‘nove verzije sebe’ dolazi tek kasnije, prvi je korak osvijestiti kako je ona stara prestala biti reprezentativna. Pri tome nije riječ o izlizanoj new me floskuli, već o ranjivosti, tišini i svlačenju stare kože. Bez procesa Zmije nema ni slobode Konja.
Vizuali: Canva, Unsplash+
