Razmišljajući o obiteljskom nasljeđu, misli nam najčešće bježe na stare fotografije i vrijednu imovinu, no postoji i zasebna, znatno suptilnija kategorija. Teške emocije, unutarnje praznine i iskrivljena uvjerenja koja oblikuju pogled na svijet, a generacijama ih jedni drugima ostavljamo u nasljeđe psiholozi danas nazivaju transgeneracijskim traumama. Na sličnome je tragu 150 godina ranije bio i Tolstoj kada je napisao „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“. Naravno, sreća i nesreća vrlo su subjektivne kategorije, no u kontekstu transgeneracijskih trauma upravo su nesretna obiteljska iskustva u samoj srži istraživanja. Ideja da se trauma može prenositi kroz generacije donedavno je zvučala gotovo metaforički.
Kako se prenosi obiteljska dinamika
Danas, međutim, sve više psiholoških i interdisciplinarnih istraživanja upućuje da navedeno nije puka pjesnička slika te da iskustva ekstremnog stresa, poput ratova, siromaštva, obiteljskog nasilja i zanemarivanja mogu oblikovati obrasce ponašanja, emocionalne reakcije i obiteljske dinamike koje se zatim (nesvjesno) prenose na potomke. Drugim riječima, obiteljska povijest možda nije tek priča nego, barem djelomično, objašnjenje naše ličnosti.
Posebno je intrigantan mehanizam formiranja i prenošenja transgeneracijske traume. Polazišna je točka, jasno, osoba koja uistinu proživljava kakvo nemilo iskustvo, pri čemu se automatski aktivira tzv. fight/flight/freeze reakcija čija je jedina dužnost održati osobu na životu. Što je iskustvo intenzivnije i potresnije, mentalno i fizičko zdravlje snažnije pati te u tišini plaća danak koji ostaje zauvijek zabilježen. A zatim na red dolaze potomci. Iako traumu nisu iskusili na vlastitoj koži, recentna epigenetska istraživanja (Yehuda, 2016.) tvrde kako je u određenoj mjeri nasljeđuju.
Promjena u ekspresiji gena zaduženih za regulaciju stresa
Dakako, nemoguće je naslijediti specifična sjećanja ili tzv. flashbackove, međutim, uočeno je da u takvih osoba dolazi do promjena u ekspresiji gena zaduženih za regulaciju stresa. Takve promjene mogu povećati osjetljivost potomstva na stres, anksioznost te poremećaje povezane s traumom. Laički rečeno, potomci nasljeđuju znatno izraženiju fight/flight/freeze reakciju kako bi bili što opremljeniji za preživljavanje potencijalne opasnosti kakvu su iskusili njihovi preci. No s obzirom na to da stvarna prijetnja zapravo ne postoji, ta odviše izražena osjetljivost na stres, paradoksalno, otežava život.
Osim same genetike, za formiranje transgeneracijske traume odgovorna je i obiteljska dinamika. Štoviše, dobar dio istraživača upravo ovu komponentu naglašava kao primarnu. Određena su iskustva toliko mučna i potresna da je o njima nevjerojatno teško progovoriti, a dobar dio roditelja svjesno odabire prešutjeti turobne priče kako bi zaštitili djecu. Međutim, najplodnije tlo za traumu jest upravo šutnja. Kada su iskustva previše bolna da bi se izgovorila, a samim time i probavila te preboljela, ona se pretvaraju u emocionalnu klimu unutar obitelji.
Šutnja, izbjegavanje, emocionalni ispadi ili potpuno povlačenje
U tim su situacijama komunikacijski obrasci najčešće okarakterizirani šutnjom, izbjegavanjem, emocionalnim ispadima ili pak potpunim povlačenjem. Iako dijete možda nikada nije čulo detalje priče ili u potpunosti spoznalo o čemu je riječ, instinktivno prepoznaje i osjeća težinu atmosfere te je nesvjesno internalizira. Na taj se način formiraju ranije spomenuti maladaptivni obrasci poput stalnoga osjećaja nesigurnosti, iracionalnih strahova, sklonosti katastrofičnom razmišljanju ili duboki osjećaji srama bez jasnoga razloga. Takva osoba nerijetko ni sama ne zna objasniti zašto reagira na određeni način, naprosto osjeća da nešto u njoj reagira snažnije nego što situacija zahtijeva, što zatim stvara kroničnu emocionalnu napetost i zbunjenost.
Suočavanje s traumom
Kažu da trauma generacijama preživljava unutar obitelji sve dok se ne pojavi osoba koja je spremna suočiti se s njom – spoznati je, osjetiti sve emocije koje dolaze s njom, koliko god neugodne bile, a zatim preboljeti i zauvijek je otpustiti. Rezultati provedenih istraživanja također potvrđuju tu tezu. Naime, uočeno je da je, jednako kao što je moguće naslijediti preosjetljivost na stres, moguće naslijediti i otpornost. Istraživanje provedeno na potomcima žrtava Holokausta (Yehuda, 2016.) pokazalo je da su potomci onih osoba koje su otvoreno progovarale o tom tragičnom iskustvu posjedovali znatno niže i stabilnije razine kortizola te općenito bolje psihofizičko stanje, za razliku od onih gdje se o spomenutome nikada nije razgovaralo, čiji su rezultati upućivali na kronične stresne poremećaje te mnogobrojne zdravstvene, ali i socijalne poteškoće.
Ukratko, prvi korak prevladavanja transgeneracijske traume jest njezino osvještavanje i prekidanje šutnje. Time osoba stvara mogućnost skidanja tereta koji nikada nije ni trebala nositi, a samim time vlastitim potomcima daruje ‘prazno platno’, bez težine tuđih iskustava.
Iako svaka obitelj neupitno posjeduje vlastito nasljeđe – dobro i loše – za fatalizam ne bi trebalo biti mjesta. Obiteljska povijest može oblikovati početne emocionalne reakcije, ali danas, kada o spomenutome iz dana u dan saznajemo sve više, ne određuje nužno kako će priča završiti. Prvi korak ka pozitivnoj promjeni ponekad je iznenađujuće jednostavan – postaviti pitanje koje do sada nitko nije postavio. Što se zapravo dogodilo prije nas?
Fotografije: Canva, Unsplash+
