Psihoseksualni pop-triler

FILM ‘MOTHER MARY’: Kada moda i estrada sretnu paranormalne rituale

Aleksandra Orlić
31.05.2026.

Ako umjetna inteligencija više od svega voli jednog umjetnika, to je onda Salvador Dali. Jesmo li konačno dobili film koji izgleda i zvuči kao da ga je radio Dali? Prepun pompoznih riječi, misticizma i demona. Šteta što se na vrijeme nisu prijavili za ovogodišnji Eurosong.

Otkako je Cate Blanchett u filmu “Tár” prikovala gledatelje za stolce ulogom snažne dirigentice koja lagano gubi dodir sa stvarnošću i doživljava moralni pad, a Daniel Day-Lewis kao ekscentričan modni dizajner koji ima vrlo bizaran odnos prema svom modelu u “Fantomskom krojaču”, svijet filma kao da je počeo multiplicirati filmove koji se bave plesom između stvarnosti, privida i ludila. A jedan od onih od kojih smo toliko očekivali jest Mother Mary s Anne Hathaway u glavnoj ulozi. A kako i ne bismo kada je film nudio sve ono što od današnjeg filma očekujemo.

Dovoljno bizarnu radnju i poigravanje s očekivanjima. Dođeš u kino, uzmeš kokice i u nekom se trenutku pitaš koji to žanr gledaš i jesi li nešto krivo shvatio. Valjda danas to tako treba biti jer, ako ne držiš gledatelja u stalnoj napetosti, pažnja odluta. Kostimi su toliko briljantni – kao da je netko dao AI programu uputu da uzme sve što znamo od samih ikona, od Madonne i Lady Gage do Taylor Swift. A radnja je toliko suptilna i uronjena u emocije da se na kraju postavlja pitanje – osjećamo li mi sami dovoljno ili smo, kako bi rekao Quentin Tarantino, bešćutni gadovi. Naravno, jesmo li spomenuli fluidnu queer vezu između velike modne zvijezde koja doživljava životnu i modnu krizu i njezine dizajnerice i bivše cure?

Toksičan tango

Bez brige, nećemo prepričavati radnju, no reći ćemo da film istražuje vrlo komplicirane prijateljske veze i ono što bi se moglo nazvati toksičnim plesom između divljenja i prijezira, a još više kakva je veza između naših krhkih identiteta i sve te svjetlucave odjeće koju izvođači danas nose ne bi li zadržali pažnju gledatelja i slušatelja.

Na kraju svega ostaje dojam – sjajno odglumljen film s fantastičnim vizualima i još boljom glazbom koju potpisuju Charli XCX i FKA Twigs, ali kao da je režiran za Instagram. Ili Eurosong. Usporedba nije bez razloga, jer i ovaj film, baš kao i Eurosong, svoj glavni vibe pronalazi u velu misticizma, misterije te, naravno, istjerivanja vraga. Da, Anne Hathaway impresivna je u akrobatskoj koreografiji i suludim kretanjima po drvenom podu koji izgleda kao da su ga opsjeli demoni. Šteta samo što se s pjesmom koja svira u pozadini, “Spooky Action”, nisu na vrijeme prijavili za Eurosong. Ako ništa drugo, barem smo dočekali da negdje vidimo vraga kada nam je ostao uskraćen u modnoj priči “Vrag nosi Pradu”.

Pročitaj više

Između strasti i samouništenja

Jako je lako mrziti ovaj film – od navodnika na plakatu filma koji su nam namigivali prije nego što smo stigli u kino, preko onog da je film podbacio kao šalabahter za one koji nisu čitali prvi i jedini roman Emily Brontë, objavljen 1847. godine pod muškim pseudonimom Ellis Bell, do toga da sve što gledamo izgleda kao još jedan kostimirani set koji bi se svidio Taylor Swift. No ako izdržite do kraja ove duge i turbulentne sage i ne poskliznete se na sve mokre stvari – od kokošjih jaja, krvi, sline puževa i grozne kiše koja neprestano pada – možda otkrijete nešto što smo u međuvremenu prigušili. Mračnu ljubav sa svim onim nuspojavama i animalnu žudnju. Ili kako se to danas moderno zove – limerenciju.

Da je živjela u neko staro doba, zvali bi je renesansnom umjetnicom, budući da na inovativan način spaja umjetnost, ples, tijelo i tehnologije. No danas ćemo reći da FKA Twigs slays. Jer ne samo što je ove godine s albumom Eusexua osvojila svoju prvu Grammy nagradu, nego je ušla u svijet filma i na veliku smotru suvremene umjetnosti.

Identitet u digitalno doba

Četrnaesto izdanje bijenalnog Međunarodnog festivala Organ Vida otvara se 11. lipnja u 20 sati u Muzeju suvremenu umjetnosti Zagreb s čak pet izložbi, među kojima je i centralna izložba finalista koji su svojim radovima odgovorili na temu festivala Happy Spiralling / Sretno u vrtlogu. Pored grupne izložbe finalist⁞a s radovima jedanaest umjetnika, iste večeri u MSU Zagreb otvaraju se četiri samostalne izložbe umjetnika: Julie Béne, Kevina Osepe, Sare De Brito Faustino i Paule Tončić, ovogodišnje dobitnice Nagrade Marina Viculin. Pored izložbenog, u Galeriji SKD Prosvjeta održat će se i diskurzivni program festivala s predavanjima, razgovorima i predstavljanjem nove publikacije Organa Vida The Vibes Are Off koja tematizira humor, ružnoću i online estetiku kao kritičke pristupe u vizualnoj umjetnosti i kulturi. Izložbe u MSU Zagreb ostaju otvorene do 6. rujna 2026. godine.

Ahilova peta

O genijima, strojevima i iluziji potpune kontrole nad kreativnošću. Ili zašto AI može zahvatiti gotovo sve sfere ljudskog rada, ali i dalje ne smije primirisati kreativnosti? Naravno, samo kao alat.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.