Između strasti i samouništenja

‘ORKANSKI VISOVI’: Možete mrziti ili voljeti ovu mračnu romansu, ali jednu stvar joj morate priznati

Aleksandra Orlić
31.05.2026.

Jako je lako mrziti ovaj film – od navodnika na plakatu filma koji su nam namigivali prije nego što smo stigli u kino, preko onog da je film podbacio kao šalabahter za one koji nisu čitali prvi i jedini roman Emily Brontë, objavljen 1847. godine pod muškim pseudonimom Ellis Bell, do toga da sve što gledamo izgleda kao još jedan kostimirani set koji bi se svidio Taylor Swift. No ako izdržite do kraja ove duge i turbulentne sage i ne poskliznete se na sve mokre stvari – od kokošjih jaja, krvi, sline puževa i grozne kiše koja neprestano pada – možda otkrijete nešto što smo u međuvremenu prigušili. Mračnu ljubav sa svim onim nuspojavama i animalnu žudnju. Ili kako se to danas moderno zove – limerenciju.

Glazbenik Jacob Alon sjedi kod Grahama Nortona na kauču i predstavlja svoj album naslovljen In Limerence. No prije toga voditelj ga pita da u ime nacije objasni što znači taj pojam. Mladi pjevač kaže da ni sam nije znao, no kada mu je iskočio u algoritmu, shvatio je da označava ogromnu želju, neku vrstu opsesivne privlačnosti. Amanda Seyfried diže obrve i komentira: „Nikad čula, ali shvaćam što znači.“

Tko zna, možda ni sama Emily Brontë, koja je umrla prerano – u 30. godini od tuberkuloze i nikada nije doživjela činjenicu da je njezin prvi i jedini roman postao slavan – nije znala imenovati to stanje, no njezin romantičarski duh osjećao je tu animalnu snagu u prsima koja te guši, prkosi svim pisanim i nepisanim pravilima, a ponajviše dogovorenim brakovima iz interesa, ali i ono da zbog nje možeš zaboraviti sebe.

Najčudnija ljubavna priča svih vremena

Mračna ljubavna priča za koju je W. Somerset Maugham jednom prilikom rekao da je najčudnija ljubavna priča svih vremena doživjela je brojne ekranizacije – od Luisa Buñuela preko Williama Wylera i Andree Arnold. Kada je izašla bila je too much za viktorijansku Englesku, ali i za nas danas, koji se bojimo emocija kao vraga. No nitko nije podigao toliko prašine kao britanska redateljica Emerald Fennell koja je hitom iz 2024. Saltburn već pokazala da ovo neće biti još jedna u nizu kostimiranih, romantičnih ekranizacija. Uostalom, što smo očekivali?

Romea i Juliju? Još jednu tragediju koja je loše završila jer netko od posluge nije dobro shvatio upute ili se dogodio šum u komunikaciji? Romantičnu komediju na tragu Materijalista, gdje likovi kao na YouTube tutorialu za paušaliste objašnjavaju što su klase i financijski razredi te kako radi ljubavna matematika?

Likovi koji idu do samog kraja

Drskošću Olivera Frljića i Branka Brezovca, autorica je iz romana izbacila sve što joj se učinilo kao višak i koncentrirala se na ono mučno stanje između ljubavi i mržnje koje je često bilo tema erotskih trilera. Ili kako kaže toksičan par iz filma Gorki, gorki mjesec Romana Polanskog kada usred povraćanja na palubi broda sretne dosadane Britanace koji ih pitaju kamo idu, a ovi znakovito odgovore: „Mi idemo do kraja.“

Mračna romantika

Nema u ovom filmu sigurnosne riječi. To je jasno već od prve scene koja šokira okrutnošću, kada otac koji ima problema s alkoholom i kockom dovodi u kuću siroče i kaže maloj Catherine da ga može tretirati kao ljubimca i nazvati kako želi. Iako se njihova ljubav u početku čini kao bratska, s vremenom poprima i neke strastvenije oblike, a stvar se zakomplicira kada se Cathy uda za užasno bogatog susjeda Lindona, a nakon pet godina upusti u zabranjenu i strastvenu vezu s Heathcliffom. I to baš u vrijeme rane trudnoće.

Iako osvetoljubivi i divlji Heathcliff na prvu podsjeća na bad boya i byronovskog junaka, on je prije svega ženska fantazija. Neodoljiv kao fantazija, nemoguć u stvarnosti. A cijelo vrijeme nam prodaje istu ideju kao knjiga “Pedeset nijansi sive” – da je možda moguće od sadista dobiti romantičara.

Kao u nekoj žestokoj S&M igrici Cathy i Heathcliff prelaze granice, mijenjaju mišljenje, ranjavaju jedno drugo, šokiraju spoznajom koliko su daleko zbog te nerazumne ljubavi spremni otići i kako je kratka granica između normalnog i ludog.. Ako ništa drugo, izgleda da film, ma koliko mu mana poželjeli naći i koliko god mjestimice bio iritantan, ipak sjajno prenosi onu ideju da negdje duboko u nama postoji nešto sirovo i snažno, a što možemo teško kontrolirati. Ili kako je pisala Emily – da postoji netko tko je dio tebe, ali i ‘postojanje izvan tvog postojanja’.

Je li se redateljica možda na neki perfidan način poigrala našim umom koji cijelo vrijeme osjeća odbojnost prema junacima, da bi na kraju dijametralno promijenili mišljenje? Odgovor nemamo, ali slutimo da je kino na kojem je inzistirala redateljica te upravo iz tog razloga odbila nemoralno dobru ponudu Netflixa, danas možda jedno od zadnjih mjesto gdje smo spremni osjetiti, ono što se zove oluja intenzivnih emocija. Pa makar zbog onog kičasto plamtećeg neba zaplakala i sama Scarlett O’Hara iz čiste ljubomore.

Pročitaj više

Psihoseksualni pop-triler

Ako umjetna inteligencija više od svega voli jednog umjetnika, to je onda Salvador Dali. Jesmo li konačno dobili film koji izgleda i zvuči kao da ga je radio Dali? Prepun pompoznih riječi, misticizma i demona. Šteta što se na vrijeme nisu prijavili za ovogodišnji Eurosong.

Da je živjela u neko staro doba, zvali bi je renesansnom umjetnicom, budući da na inovativan način spaja umjetnost, ples, tijelo i tehnologije. No danas ćemo reći da FKA Twigs slays. Jer ne samo što je ove godine s albumom Eusexua osvojila svoju prvu Grammy nagradu, nego je ušla u svijet filma i na veliku smotru suvremene umjetnosti.

Identitet u digitalno doba

Četrnaesto izdanje bijenalnog Međunarodnog festivala Organ Vida otvara se 11. lipnja u 20 sati u Muzeju suvremenu umjetnosti Zagreb s čak pet izložbi, među kojima je i centralna izložba finalista koji su svojim radovima odgovorili na temu festivala Happy Spiralling / Sretno u vrtlogu. Pored grupne izložbe finalist⁞a s radovima jedanaest umjetnika, iste večeri u MSU Zagreb otvaraju se četiri samostalne izložbe umjetnika: Julie Béne, Kevina Osepe, Sare De Brito Faustino i Paule Tončić, ovogodišnje dobitnice Nagrade Marina Viculin. Pored izložbenog, u Galeriji SKD Prosvjeta održat će se i diskurzivni program festivala s predavanjima, razgovorima i predstavljanjem nove publikacije Organa Vida The Vibes Are Off koja tematizira humor, ružnoću i online estetiku kao kritičke pristupe u vizualnoj umjetnosti i kulturi. Izložbe u MSU Zagreb ostaju otvorene do 6. rujna 2026. godine.

Ahilova peta

O genijima, strojevima i iluziji potpune kontrole nad kreativnošću. Ili zašto AI može zahvatiti gotovo sve sfere ljudskog rada, ali i dalje ne smije primirisati kreativnosti? Naravno, samo kao alat.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.